KAD BI ZNALA DAR BOŽJI

Treća uporaba nedjelja: 8. ožujka 2026.

Čitanja: Izl 17,3-7; Ps 95,1-2,6-9; Obruč 5,1-2,5-8; Iv 4,5-42

Ovaj malo poduži odlomak iz Ivanova evanđelja o susretu Isusa sa Samarijankom ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Taj se susret dogodio na Jakovljevu zdencu u samarijskom gradu Siharu, blizu imanja koje je Jakov dao svome sinu Josipu. Isus, umoran od puta, gladan i žedan, sjeo je pokraj zdenca dok su njegovi učenici otišli nabaviti nešto za jelo. I dok je on tu sjedio dolazi neka domaća žena, pripadnica onog dijela naroda s kojima se Židovi ne druže, na vodu. Kad je došla na zdenac Isus traži od nje piti, a ona umjesto da napoji žednog, počinje koketi-rati. I dok joj Isus obećava dati vode žive, žena Samarijanka ima samo jednu gestu za njega i njegovo obećanje – čuđenje: „Vidi ovoga, nema ni čime bi zagrabio vodu iz zdenca da se napije, a ovdje meni obećava vodu živu. Pa dobro bi bilo imati, ali ...“ Ova žena nije osamljena u svom čuđenju, jer se tome čudi i svijet, od ovoga susreta na bunaru pa sve do naših dana.

Voda živa! O tome govori Isus. Koliko li je dragocjena voda za život?! Dok nam teče iz slavina po kućama i ne mislimo na njezinu vrijednost, možda samo onda kada moramo plaćati račune čudeći se koliko smo morali platiti. Naravno, ne treba dopustiti da netko manipulira s nama i uzima više nego što bismo trebali davati, jer voda je Božji dar kojeg je on dao svima, i čovjeku, i biljci i životinjama, da bi živjeli, rasli, radovali se i služili. Ali ipak, netko nam je tu vodu doveo u kuću da je ne moramo tražiti i po nju odlaziti, zato nam valja materijalno pridonositi da bismo mogli nastaviti uživati ​​u toj blagodati. Mislim da ne znamo ni biti toliko zahvalni za ovaj dar koji smo primili, a to znaju cijeniti samo oni koji s mukom traže vodu ili je moraju grabiti iz nekog mulja.

Isus obećava Samarijanki vode žive. Ovaj prirodni element postaje znakom i slikom vječnoga spasenja koje nam Bog želi darovati. Že-na, čuvši to, odjednom se pretvara u uho. Usprkos svom neurednom životu – imala je pet muževa a onaj s kojim sada živi i nije joj muž – nije zaboravila čeznuti za dubinom bogatstva božanskoga života koji je Bog obećao čovjeku, a on drži do svojih obećanja. Ova čežnja za Bogom još je živa u njoj. Istina, grijesi su učinili svoje i poljuljali su njezinu vjeru, ali je sada Isus svojom riječju vraća u život iu stvarnost koja joj se pruža, naravno ako prihvati put obraćenja. I ona prihvaća. Isus polazi od uobičajene svagdanje situacije kod zdenca kako bi sugovornicu izbavio iz njezine životne situacije i doveo do promišljanja koje će joj pomoći da uvidi svoje stanje, te je doveo u područje vjere.

„Tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni“ (4,14). Ta voda napaja svaku čežnju srca za ljubavlju i srećom. Pa tko je ne bi pio?! Zato nije čudno da je žena zatražila od Isusa te vode kako ne bi više žeđala i čeznula, nalazeći ono što sreća nije i pijući ono što radost ne donosi. Ona već pomalo stječe povjerenje u ovoga neznanca na zdencu te kao da naslućuje tko bi to mogao biti. „Gospodine, vidim da si prorok“, zato ga pita gdje bi se trebalo klanjati Bogu, da li u Jeruzalemu ili na brdu Gerazimu? Staro pitanje oko kojeg su se sporili Židovi i Samarijanci. Isusov odgovor je upućuje na posebno odabranje židovskog naroda u povijesti spasenja, jer „spasenje dolazi od Židova“, ali joj ukazuje na buduće mesijansko vrijeme koje je već započelo s njim, vrijeme kada „će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini.“

Isus najavljuje konkretno da će dolaskom Otkupitelja židovske obredne žrtve, a pogotovo poganske žrtve, biti dokinute. Sve će žrtve biti ispunjene njegovom žrtvom na križu. U toj je žrtvi on sam „pravo janje koje se kolje i čijom se žrtvom posvećuju pragovi vjernika“ (Hvalospjev uskrsnoj svijeći). To je jedina žrtva Novoga saveza čija spasonosna snaga djeluje do svršetka svijeta. Ona se uprisutnjuje na našim oltarima uvijek kada se Crkva sabire da slavi euharistiju.

Isus je svojim govorom usmjerio pozornost žene na Mesiju koji ima doći i u kojeg je ona vjerovala, da bi joj se na kraju otkrio: „Ja sam, ja koji s tobom govorim!“ Sretna što je pronašla Spasitelja svijeta i svo-ga Otkupitelja, odlazi sa studenca sa samo jednom željom da radosnu poruku prenese svojim suseljanima i svojim bližnjima i da ih dovede k njemu, kako bi se i oni mogli radovati trenutku kada je Bog pohodio svoj narod.

Sluga Božji Josip Stadler u poslanici puku 1908. godine piše o Isusovu susretu sa Samarijankom: „Tko promotri obraćenje Samaritanke ... mora priznati da u čovjeku postoji nešto vrhunaravno; da Bog ima tajanstvenih putova i načina, kako da nam srca gane te ih po svojoj miloj volji ravna; da primamo takve utiske, kakvi samo od milosti dolaze; da se utjecajem te milosti naša sloboda potpuno pokorava Božjim. gospodstvu, a da od svojih prava ništa ne izgubi ... A u čemu se sastoji čudo obraćenja kod Samaritanke? Čudo milosti Božje kod Samaritanke sastoji se u pobjedi koju je milost izvela nad njezinim umom, iu promjeni koju je milost proizvela u srcu te žene. To se čudo dogodilo na tako čudesan način iu takvim okolnostima, pa nema sumnje da je to djelo svemoćne ruke Božje ... Ona bijaše krivobožka i krivovjerka, žena tašta i obuzeta svojim vjerskim zabludama koje je nastojala i obraniti. No sva-tko zna, kako je teško uopće obratiti takve ljude, a još puno teže takve žene, kad one sebi nešto uvrte u glavu; kako im je teško da uvide istinu, da je iskreno potraže te joj se podvrgnu; kako je teško nekoga od krivovjerja privesti pravoj vjeri, od oholosti privesti poniznosti. Ali jakost milosti prevladava sve teškoće. Gospodin Isus snagom je svoje milosti obratio tu Samaritanku. Najprije joj je obratio um odvrativši je od njezinih zabluda, a onda joj je posvjedočio o tome, tko je on i zašto je došao; da je on obećani Mesija, Spasitelj svijeta, Bog. I ona vjeruje da je Isus Krist Božji Sin. I tako svatko, tko taj događaj promatra, treba reći da je obraćenje te Samaritanke djelo Božje.“

Kršćani smo, a jesmo li svjesni da nam je Isus već darovao živu vodu u sakramentu krštenja? Ta bujica teče i tjera nas da ljubimo Boga iznad svega i bližnjega svim srcem svojim. Božja je ljubav razlivena u srcima našim, a njegov Duh kojeg smo primili u svetim sakramentima vodi nas i ravna. Voda živa koja teče u nama jest Božja ljubav i njegova prisutnost. To je njegov božanski život kojeg smo primili a koji ćemo u potpunosti posjedovati kada budemo gledali Boga licem u lice i uživali u njegovoj nebeskoj slavi. Ravnajmo svoj život prema ovom daru Božje milosti. Obraćenje nam je uvijek potrebno, zato imamo pouzdanja u njegovu milost, kao što je takvo pouzdanje skupila i Samarijanka u susretu s Isusom. On joj je oprostio i otvorio mogućnost novog početka.

Amen.

Priredio: Pavo Jurišić