Pomoć je naša u imenu Gospodina – koji stvori nebo i zemlju! (znak križa)

Uvodna misao nadbiskupa J. Stadlera:

Prema tome je Gospodin i pridodao: "Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko" (Iv 6,S 54-55). Kao što obična hrana život našega tijela izdržava i jača i umnožava, tako i ova hrana sv. pričesti uzdržava i jača i razvija vrhunaravni život naše duše. A zašto je naš Spasitelj odabrao taj način da naš vrhunaravni život uzdrži i ojača? Da budemo svjesni kako sav naš vrhunaravni život postoji jedino u svezi s Bogočovjekom bez kojega nema života, nema spasenja: "Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim Po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje, živjet će po meni", (Iv 6, 56-57). Prije negoli se te riječi našega Gospodina protumače, treba ponajprije imati na pameti da mi tjelesnu hranu pretvaramo u svoje tijelo snagom naravne naše topline, jer je ta toplina jača od otpora hrane; drukčije presveto tijelo Isusovo: kad ga primamo, ono nas pretvara u se jer ono je neraspadljivo i neizmjerne moći.

Zastani i promisli koja je to promjena koja je potrebna u tvom životu i za nju moli.

Iz Evanđelja po Marku 5, 21-43:

21 Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. 22 Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge 23 pa ga usrdno moljaše: »Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!« 24 I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga.
25 A neka je žena dvanaest godina bolovala od krvarenja, 26 mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje i ništa nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore. 27 Čuvši za Isusa, priđe mu među mnoštvom odostraga i dotaknu se njegove haljine. 28 Mislila je: »Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena.« 29 I odmah prestane njezino krvarenje te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla.
30 Isus odmah u sebi osjeti da je iz njega izišla sila pa se okrenu usred mnoštva i reče: »Tko se to dotaknu mojih haljina?« 31 A učenici mu rekoše: »Ta vidiš kako te mnoštvo odasvud pritišće i još pitaš: ‘Tko me se to dotaknu?’« 32 A on zaokruži pogledom da vidi onu koja to učini.
33 Žena, sva u strahu i trepetu, svjesna onoga što joj se dogodilo, pristupi i baci se preda nj pa mu kaza sve po istini. 34 On joj reče: »Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!«
35 Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom. »Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?« 36 Isus je čuo taj razgovor pa će nadstojniku: »Ne boj se! Samo vjeruj!« 37 I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. 38 I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. 39 Uđe i kaže im: »Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.« 40 A oni mu se podsmjehivahu.
No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. 41 Primi dijete za ruku govoreći: »Talita, kum!« što znači: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!« 42 I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. 43 On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti. (Mk 5, 21-43)

Draga braćo i sestre!

I danas razmišljamo o Isusovim ozdravljenjima kao znaku nade. U njemu je snaga koju i mi možemo iskusiti kad stupimo u odnos s njegovom Osobom.

Bolest koja je jako raširena u našem vremenu je umor od života: stvarnost nam se čini previše složenom, tegobnom, teško nam je nositi se s njom. I tada se gasimo, postajemo uspavani, u iluziji da će se, kad se probudimo, stvari promijeniti. Ali sa stvarnošću se treba uhvatiti u koštac, a zajedno s Isusom to možemo uspješno učiniti. Ponekad se osjećamo blokiranima osudom onih koji samo gledaju kako da druge etiketiraju.

Čini mi se da se upravo te situacije najbolje ogledaju u ulomku iz Markovog Evanđelja u kojem se isprepliću dvije priče: prva o dvanaestogodišnjoj djevojčici, koja leži bolesna i na umoru je, te druga o ženi koja već dvanaest godina krvari i traži Isusa kako bi ozdravila (usp. Mk 5, 21-43).

Između likova tih dviju žena, evanđelist uvodi lik oca djevojčice: on ne ostaje u kući jadikovati zbog kćerine bolesti, nego izlazi i traži pomoć. Iako je nadstojnik sinagoge, ne traži da bude povlašten zbog svog društvenog položaja. Kad treba čekati, ne gubi strpljenje i čeka. A kad mu dolaze reći da mu je kći umrla i da nema smisla više gnjaviti Učitelja, on ne gubi vjeru i nadu.

Razgovor tog oca s Isusom prekida žena koja je bolovala od krvarenja, koja uspijeva prići Isusu i dotaknuti se njegove haljine (r. 27). Ta žena s velikom hrabrošću donosi odluku koja joj mijenja život: svi su joj stalno govorili da se drži podalje, da se ne pokazuje. Osudili su je na to da bude skrivena i odvojena od drugih. Ponekad i mi možemo biti žrtve tuđih osuđivanja, koji nas pokušavaju prikazati u potpuno krivom svjetlu. Tada patimo i ne uspijevamo se toga otarasiti.

Ta žena kreće putem spasenja kad se u njoj rađa vjera da je Isus može ozdraviti: tada pronalazi snagu da izađe i pođe ga tražiti. Želi se dotaknuti barem njegovih skuta.

Isusa je okruživalo mnoštvo te su ga, dakle, mnogi dodirivali, a ipak njima se ništa nije dogodilo. Kad se Isusa, međutim, dotiče ta žena, ona ozdravlja. U čemu je razlika? Tumačeći taj dio teksta, sveti Augustin - u Isusovo ime - kaže: „Mnoštvo se natiskuje oko mene, ali me vjera dodiruje“ (Govor 243, 2, 2). Upravo tako: svaki put kad učinimo čin vjere upućen Isusu, uspostavlja se kontakt s njim i iz njega odmah izlazi njegova milost. Ponekad toga mi nismo niti svjesni, ali na tajanstven i stvaran način milost nas dotiče i iznutra polako mijenja naš život.

Možda i danas mnogi prilaze Isusu površno, bez stvarne vjere u njegovu moć. Gazimo po podovima naših crkava, ali srce je možda negdje drugdje! Ta tiha i bezimena žena pobjeđuje svoje strahove, dotičući Isusovo srce svojim rukama koje su smatrane nečistima zbog bolesti. I odmah osjeća da je ozdravljena. Isus joj kaže: „Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru“ (Mk 5, 34).

U međuvremenu, tom ocu donose vijest da mu je kći umrla. Isus mu kaže: „Ne boj se! Samo vjeruj!“ (r. 36). Zatim odlazi u njegovu kuću i, vidjevši da svi plaču i nariču, kaže: „Dijete nije umrlo, nego spava“ (r. 39). Potom ulazi u sobu gdje je djevojčica ležala, uzima je za ruku i kaže joj: „Talita kum“, „Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!“ i djevojčica ustaje i počinje hodati (usp. rr. 41-42). Taj Isusov čin nam pokazuje da On ne samo da liječi od svake bolesti, već i budi iz smrti. Za Boga, koji je vječni Život, smrt tijela je poput sna. Prava smrt je smrt duše: toga se moramo bojati!

Još jedan detalj: Isus, nakon što je uskrsnuo djevojčicu, kaže roditeljima da joj dadu jesti (usp. r. 43). To je još jedan vrlo konkretan znak Isusove blizine s našim čovještvom. Ali to možemo shvatiti i u dubljem smislu i zapitati se: kada su naša djeca u krizi i trebaju duhovnu hranu, znamo li im je dati? A kako ćemo to moći ako se sami ne hranimo evanđeljem?

Draga braćo i sestre, u životu postoje trenuci razočaranja i obeshrabrenja, pa čak i iskustva smrti. Učimo od te žene, od tog oca: idimo Isusu: On nas može ozdraviti, može učiniti da ustanemo na novi život. On je naša nada!

Molitva za proglašenje blaženim sl. Božjega Josipa

Oče naš, koji si izvor i počelo svetosti, od Tebe nam dolazi svaki dobar dar. Ti si slugu svojega biskupa Josipa Stadlera postavio za pastira Crkve vrhbosanske u posebno složenim i teškim vremenima. On, otac sirotinje, odano je i vjerno služio Tebi te je revno navješćivao radosnu vijest spasenja. U svakom čovjeku, posebno u malenima, siromašnima i onima kojima je potrebna pomoć, pozorno je gledao svojega brata i sestru u Tvome ljubljenom Sinu Isusu Kristu.

Smjerno Te molimo, udostoj se proslaviti ga čašću oltara kako bi njegov primjer svemu Tvome puku bio snažan poticaj, njegov nauk pouzdan oslonac, a zagovor čvrsta zaštita i sigurna okrjepa. Molimo Te, udijeli nam po njegovim zaslugama milost da Ti u sve dane svojega života vjerno služimo u svetosti duše i tijela napredujući na putu vječnoga spasenja. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

S dragim Sinom neka Djeva Mati blagoslov nam dostoji se dati. Amen (znak križa)