Danas, 19. 3. mi sestre Služavke maloga Isusa  u Zavodu   sv. Josipa  u Mandaljeni zajedno s vjernicima naše župe svečano smo proslavili blagdan našega  zaštitnika  sv. Josipa.

Hodočasnici su ispunili našu malu kapelicu, pokrajnu dvoranu i dvorište na jutarnjoj misi u 9 sati koju je predslavio   župnik Mandaljene vlč. Vilim Petrović u  koncelebraciji sa župnik s otoka  Mljeta don Stipom Zadro. Župnik se u propovijedi osvrnuo na sv. Josipa koji nama svima može biti primjer kako u skrovitosti i šutnji živjeti poslušnost Božjoj volji i potpuno predanje njegovu naumu. Podsjetio je kako je sv. Josip svoju dužnost poočima Božjega sina vršio odgovorno: u Betlehemu, Egiptu, Nazaretu. Zar nije  sv. Josip najbolji primjer očevima  kako biti  odgovorni u svom roditeljskom pozivu.

Poslije podne je također bilo misno slavlje u u našoj kapelici sv. Josipa  koje  je predvodio dominikanac o Niko Mioč na kojem je sudjelovao veliki broj vjernika iz naše i okolnih župa. Sestre su sve prisutne nakon svetih misa srdačno primile i  počastile.

Na svetim misama su prisustvovali i štićenici  iz Doma Josipovac. Neki od njih bili su štićenici pod našim krovom dok su sestre o  njima danonoćno  brinule. Sada je ovaj dom u našem susjedstvu, a  jedna sestra tu radi u njezi.

 Prošle godine smo skromno obilježile  80 godina prisutnosti sestara  Služavki maloga Isusa u Mandaljeni.

Evo nekoliko kratkih crtica iz povijesnog razdoblja.

U travnju  1938. na područje dubrovačke biskupije došle su  četiri naše sestre i to u Zavod Josipovac u Mandaljeni. To je bio  Zavod, kako stoji u Ljetopisu župe namijenjen “ za  one siromahe koji su bez ikoga i ičije pomoći  da u svojoj starosti tu nađu sklonište.“ Sestre su u župi vodile crkveno pjevanje, uređivale crkvu i crkveno ruho, vodile domaćinstvo kod župnika, posjećivale po kućama bolesne i nemoćne te poučavale djevojke u domaćinskim poslovima,osobito u krojenju i šivanju,  kako je zapisano  u kronici samostana. Za vrijeme drugog svjetskog rata u nekoliko je prostorija  Zavoda Josipovac bila smještena i  državna ženska  stručna škola. Godine 1943. bila je jedna sestra namještena kao nastavnica. Poslije je na molbu glavara  ovih sela, kako stoji u kronici,  s. Ancila Marasović bila imenovana upraviteljicom  državne stručne  škole, a s. Iluminata Benčić nastavnicom za domaćinske predmete. Bilo je  do 40 učenica uglavnom iz Mandaljene i Mlina. Godine 1946.  zabranjen je rad s mladima pa je neko vrijeme s. Ancila radila u školi u Cavtatu, ali ubrzo je  i tamo došla naredba  da  ne smije raditi u redovničkom odijelu. Tako su se sestre uglavnom posvetile njezi osoba u Zavodu , ali su išle i po kućama pomagati bolesnima i nemoćnima. Bilo je to teško vrijeme. U kronici kuće stoji kako su sestre često odlazile na tržnicu u Dubrovnik gdje su na magarcu nosile plodove iz vrta na prodaju. Išle su i u prošnju po okolnim mjestima, što im je od svega bilo najteže, kako su svjedočile.

Iz ove zajednice sestre su 1947. preuzele i vođenje domaćinstva i gospodrstva kod otaca Dominikanaca koji su bili u Mandaljeni. To je trajalo do 1969.  Godine 1964. u Zavod Josipovac počelo se uzimati djecu s posebnim potrebama o kojima su sestre danonoćno brinule.

Nakon drugog svjetskog rata kada su sestre protjerane iz Bosne preselile su se u razne naše zajednice po Hrvatskoj. Tako su neke došle i u Zavod Josipovac u Mandaljenu. Bili su to teški dani, ali i vrijeme kada smo imale najviše zvanja, najviše mladih sestara iako smo živjele u oskudici svake vrste.

s. Brigita Rojnica