Moja kolegica Marija i ja smo se u subotu u 8 sati uputile, zajedno sa svojim razrednim kolegama u Vukovar. Ovaj izlet je organizirao don Luka Vrljičak, pedagog naše škole Nadbiskupijske klasične gimnazije ˝don Frane Bulić˝ i s. Petra Šakić, profesorica vjeronauka.  Krenuli smo s jednom mišlju i željom a to je: odavanje počasti žrtvama agresije, našim braniteljima, te dati do znanja narodu koji je ostao u Vukovaru i čije rane još zacjeljuju.

Odsjeli smo u hotelu ˝Borovo˝ u Borovu Naselju a prije stizanja na samo odredište obišli smo i Osijek, Slavonski Brod te Ilok. Slavonija nas je očarala svojom ljepotom, no više od svega ostalog čekali smo dolazak u simbol otpora i slobode naše domovine, u grad koji je živa uspomena na snagu vjere i domoljublja našeg naroda. Stigavši u Vukovar, krenuli smo u posjet našoj franjevačkoj braći koja su odigrala veliku ulogu u vjerskom i prosvjetnom odgoju u povijesti ovoga grada. Ostavili su neizbrisiv trag na Vukovarskom području već od početka 18. st. kad su dobili dopuštenje za gradnju crkve i samostana. U toj crkvi posvećenoj sv. Filipu i Jakovu prisustvovali smo i nedjeljnoj sv. Misi. Već u 9 sati ujutro, kad je započela sv. Misa, crkva je bila prepuna, što je u meni potaklo osjećaj zahvalnosti Gospodinu koji je i u ratu, a i danas, davao i daje snagu tim ljudima. Njihova vjera dala nam je svima pouku i uvid u to da Vukovar živi, diše punim plućima i da, dok je Boga i vjere, nada nikada neće prestati.

Nakon sv. Mise, obišli smo i Vukovarsku bolnicu u čijem podrumu je prikazan način života ranjenika za vrijeme okupacije grada. Teško je iti opisati osjećaje i trnce koji su me prolazili dok smo obilazili sitne, skučene prostorijice i prikaze ljudi i djece koji su prekrivali svaki milimetar već dovoljno uskog prostora. Teško mi je bilo zamisliti njih stotine kako svakodnevno prolaze tim sobama, bespomoćnu djecu i trudnice, teško je i nemoguće zamisliti osjećaje koje su oni osjećali svjesni opasnosti vani i onoga što bi se moglo dogoditi njihovim najmilijima, a što se njima u tim podrumima već događalo. Zapalili smo svijeću u prostoriji u kojoj se stalno čitaju imena ranjenika što me je podsjetilo na one koji su preživjeli, a čiji su prijatelji i rodbina iz ovih podruma odvedeni na Ovčaru. Svijeća koju smo zapalili će izgorijeti, ali njihovo sjećanje na stravičnu sudbinu će zauvijek ostati u njima. Ono nikad neće nestati.

Prošavši pored Vodotornja koji je jedan od najstarijih objekata u Hrvatskoj, izgrađen 1913. godine, nismo se mogli oteti dojmu koji je na nas ostavio, a to je njegova sličnost s našim braniteljima. Čvrsto i nepokolebljivo stoji dok se na njemu viori ponosni hrvatski stijeg. Stijeg slobode i pravde.

Posjetili smo i Memorijalno groblje i Križ na ušću Vuke u Dunav, ali najsvetije ozračje za mene je bila sama Ovčara i Memorijalni centar. Čim smo izišli iz autobusa, osjetili smo miris svinja, koji je bio stotinu puta blaža verzija mirisa koji se tim područjem osjećao dok je tu bila farma. Razmišljanje o umu, srcu i duši čovjeka koji je sposoban doći na ideju razbacivanja ljudskih tijela u svrhu skrivanja njihova raspadanja na takvom mjestu, u isti tren me dovodila od neopisive srdžbe i bijesa do suza. Za mene u tom trenutku više nije bilo samo pitanje nacionalnosti, rase ili religije, već se u meni pojavio veliki upitnik nad riječi LJUDSKOST. Ono čime se i danas mnogi nedostojni hvale i okrunjavaju. Koliko slab mora biti čovjek, Gospodine moj, da zaboravi na Tebe i dopusti Zlu da njime na ovaj način ovlada? Koliko uskraćen mora biti taj um, Stvoritelju moj, da zaboravi da samo Ti imaš pravo na oduzimanje onoga što si sam stvorio i dao nama jadnicima?

Ostavivši uspomenu  koja se vječno mora častiti, ne samo u Vukovaru koji je žrtva prije i danas, već u čitavoj Hrvatskoj, uputili smo se natrag Dalmaciji. Mjesta koja smo prošli i ljudi koje smo vidjeli naučili su nas i uvjerili u riječi Siniše Glavaševića: ˝Grad - to ste vi!˝

Prije samog povratka, zaustavili smo se u Zagrebu i otišli na Mirogoj, na grob čovjeka koji je ideale podredio vlastitom životu, koji je živio i disao Hrvatsku, koji je, kao i branitelji kojima smo odali počast ovim hodočašćem, želio samo  čistu i slobodnu domovinu, Zvonka Bušića. Ovaj izlet je bio velika pouka za mene a i za moje kolege. Umjesto da se pustimo struji liberalizma i kulture života bez normi koja je postala hit 21. stoljeća, uprimo svoj pogled u naše branitelje, u žrtve koje su živote izgubili zbog nečije tuđe mržnje i nezadovoljstva. Počnimo od sebe, mijenjajmo sebe i umirimo si sada da čitavu Vječnost ne provedemo u smrti. Ne odričimo se sebe i svoga i ne bježimo u vlastiti strah, da se ne budemo tražili sutra po smetlištima ljudskih duša, već se suobličimo i sjedinimo s patnjama i mukom ljudi zbog kojih smo danas slobodni. Fizički smo slobodni, no još uvijek vodimo rat, onaj mnogo podmukliji, koji traži naše duše, naše umove. Uložimo svoju mladost u življenje onoga što nam je Vukovar stekao i ne zaboravimo nikada da smo upravo mi mladi nada ove države, ovog svijeta. Hrvatska – to smo mi!

Renata Simunić, kandidatica