Tema ovoga razmatranja je Uvredu oprostiti, a poticajne misli nalazimo u Korizmenoj poslanici našeg Utemeljitelja, sluge Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera. Poslanica je objavljena 20. veljače 1905.  U njoj se prvenstveno ističe uzvišeni zakon ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. „Taj zakon zapovijeda – ističe nadbiskup Stadler – samo jedno: ljubav; a jedno samo zabranjuje: mržnju. Isključiti mržnju i sve činiti, da vlada, kraljuje ljubav: to je sav zakon; zato se taj zakon i zove zakon ljubavi.“

Hvalospjev ljubavinalazimo u Prvoj poslanici Korinćanima (13, 1-13), gdje piše: ljubav „ne zavidi … ne razdražuje se … ne traži svoje …, sve pokriva … sve trpi, sve oprašta“.

 

Papa Franjo je bulom Lice milosrđa ovu godinu proglasio godinom Božanskog milosrđa. Na taj način naglašava bit kršćanske vjere: „Bog je milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću,“ (Izl 34,6). „Kako samo želim – moli Papa – da nadolazeće godine budu prožete milosrđem, da bismo išli ususret svakoj osobi, noseći Božju dobrotu i nježnost“ (LM 5). „U poredbi posvećenoj milosrđu, Isus otkriva prirodu Boga kao Oca koji nikad ne odustaje dok nije oprostio grešku i suosjećanjem i milosrđem prešao odbijanje. Dobro su nam poznate te poredbe, točno tri: izgubljena ovca, izgubljeni novčić i otac s dva sina (usp. Lk 15:1-32). U tim je poredbama Bog uvijek predstavljen pun radosti, osobito kada oprašta. U njima nalazimo srž Evanđelja i naše vjere, jer je milosrđe predstavljeno kao sila koja sve prevladava, ispunjava srce ljubavlju i donosi utjehu kroz oprost“ (LM 9).

Zaustavimo se kratko u šutnji, pohranimo u vlastito srce riječi Prve Korinćanima, riječi našeg Utemeljitelja i riječi pape Franje!

 

Unatoč stotinama propovijedi o opraštanju, ne opraštamo lako, niti se nama lako oprašta. Uviđamo da je opraštanje uvijek teže no što to propovijedi govore. Naglašavamo povrede, ulazimo u potankosti kako bi obrazložili svoje ponašanje, nastavljamo međusobne prepirke (da ne kažem svađe), kažnjavamo sebe i druge, sve kako bi izbjegli čin opraštanja.

 

O drami praštanja i teškoći zajedničkog življenja običavao je govoriti Mark Twain, američki pisac i suvremenik Nadbiskupa Stadlera; on pripovijeda da je napravio pokus: stavio psa i mačku zajedno u kavez ne bi li vidio slažu li se. Slagali su se, pa je stavio pticu, svinju i kozu. Nakon kratke prilagodbe, i oni su se slagali. Tada je stavio tri zavađene osobe: ubrzo nije bilo nikoga živog. Mržnja je učinila svoje!

 

Naš Utemeljitelj, nadbiskup Stadler, usrdno potiče: „Ljubav što je jedan čovjek duguje naspram drugim ljudima, seže daleko, jer ih je dužan ljubiti kao sama sebe, a izražava se u ovim riječima: Ne čini drugome, što ti ne bi rad da ti drugi učini! Ti ne bi rad, da se tako ubije, da ti krade, da poželi što tvoga; ne učini dakle ni ti komu što slično: Ne ubij dakle ni rukom ni jezikom … Božji zakon zabranjuje laž; a što je laž, ako ne mržnja na istinu ili ravnodušnost naspram istini, što je jedno od prvih dobara … Ništa se u Dekalogu ne zaboravlja; sve se u njemu nalazi … Svaku pohlepu, svaku požudu, svaku misao, svaku zavist, što bi išlo na štetu drugomu, Bog zabranjuje …“

 

Pjesma(Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, br. 260)

O da bude radost među nama,

što smo Krvlju Kristovom oprani,

o da bude ljubav među nama,

što smo braćom Kristovom prozvani

 

O da bude mir na cijelom svijetu

sveti mir što, Kriste, obećavaš

o da bude u svakome srcu

oganj živi što ga ti razgaraš.

 

Misli za razmatranje: Čitajući neke starozavjetne knjige, a posebno psalme susrećemo se naizgled s prirodnijim odgovorom na učinjenu nepravdu. Ondje se priziva Bog da nam pomogne u izvršenju ljudske pravde ovdje na zemlji. Mnogi psalmi izražavaju isti osjećaj preklinjući Boga da pomogne osvetiti nepravdu. To je ljudsko ponašanje. „Gospode, ako me ne možeš učiniti mršavom, čini onda moje prijatelje debelima“jednom je molila komičarka Erma Bombeck. Što može biti više ljudsko?

 

Unatoč toga Isus nas je naučio moliti potpuno suprotno: „oprosti nam duge naše kao što i mi opraštamo dužnicima našim“ (Mt 6,12). Isus se poziva na Božje oproštenje zbog naše potrebe da i mi oprostimo nepravedna djela.

 

Niti jedna riječ nije toliko izazovna od malene riječi 'kao' u Molitvi Očenaša. Što riječ 'kao' čini toliko strašnom? Činjenica da Isusu povezuje Očevo oproštenje s našim opraštanjem bližnjima. Isusova sljedeća napomena nije mogla biti izričitija: „Ako vi otpustite ljudima njihove prijestupe, otpustit će i vama Otac vaš nebeske“(Mt 6,15).

Naš Utemeljitelj, duboko potresen tim Isusovim nalogom, povezuje oproštenje bližnjemu sa zakonom ljubavi, kad kaže: „Treba ljubiti Boga, koji je neizmjerno dobar, ljubazan i savršen, koji je najviše dobro; a treba ljubiti i bližnjega, koji je stvoren na sliku i priliku Božju, koji je ovdje na zemlji prvo i najplemenitije od stvorenih dobara. …“

U svijetu koji se vodi zakonima nemilosti, Isus ne samo da traži nego zahtijeva odgovor oproštenja. Potreba za oproštenjem je toliko važna da prethodi „vjerskim dužnostima“: „Ako dakle prinosiš dar na oltar pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar pred oltarom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar“ (Mt 5,23-24).

Isus je prispodobu o sluzi koji ne oprašta zaključio prizorom u kojem gospodar predaje slugu u zatvor na mučenje. „Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svome bratu“ (Mt 18,15). Možda bismo nekad poželjeli, da ovih riječi nema u Bibliji, no tu su, iz usta samoga Krista. Bog nam je dao strašan zadatak: oduzimajući oproštenje drugima, pokazujemo da oni nisu vrijedni Božjeg oproštenja, a time nismo ni mi. Na neki tajanstven način Božje oproštenje ovisi o nama. Kako se možemo nadati milosti ako je sami ne dajemo?

 

Pjesma(Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, br. 994)

Milost koja sve vodi nas

Daje snagu i mir

Oživjela je život moj

Bijah slijep, a sada vidim

 

Vrijeme teče prolazi sve

Milost nam, Bože, daj

Da živeći ne umremo

Da svjetlo budeš nama.

 

Ako postavimo pitanje ljudima koji i nisu baš vele vjernici, što znaju o Isusu?, Mogu li se sjetiti ičega što je Isus rekao? Najčešće se čuje odgovor: „Ljubi svoje neprijatelje“. To Isusovo učenje, više od bilo kojeg drugog, zna i nevjernik. Takav stav je naizgled neprirodan. Dovoljno je teško oprostiti svojoj lošoj braći, kao što je to Josip učinio, ali svojim neprijateljima? Bandi skitnica s kraja ulice? Ili onima koji su nas teško uvrijedili?

 

Zbog čega bi Bog od nas zahtijevao neprirodni čin koji se kosi s primarnim instinktom? Što je u oproštenju toliko važno da mora postati središte naše vjere? Evanđelja nam pružaju jasan odgovor zbog čega Bog od nas zahtijeva oproštenje: zbog toga što je on takav Bog. Kada je Isus prvi put izdao zapovijed: „Ljubi svoje neprijatelje“, dodao je sljedeći razlog, „… da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada nepravednicima i pravednicima“ (Mt 5, 44-47).

 

Svatko – kaže Isus – može voljeti prijatelje i obitelj: „Zar ne čine to isto i pogani?“ Sinovi i kćeri Oca Nebeskoga pozvani su na vršenje višeg zakona kako bi nalikovali opraštajućem Ocu. Pozvani smo da budemo slični Božjoj obitelji. Oproštenje je konačno i čin vjere. Opraštanjem drugomu, vjerujem da je Bog bolji sudac od mene. Opraštanjem, napuštam svoje pravo na osvetu i sva pitanja pravde ostavljam Bogu.

 

Kada je Josip konačno došao do točke opraštanja svojoj braći, bol nije nestala, već je teret da bude njihov sudac spao s njega. Iako opraštanjem povreda ne nestaje, ona pada s mene i preuzima je Bog koji zna što će s njom učiniti. Naravno, takva odluka uključuje rizik: rizik da Bog neće učiniti osobi ono što bismo joj mi učinili.

Zaustavio se kratko u šutnji, razmišljajući o opraštanju kao činu vjere!

 

Nakon kratke šutnje, Pjesma (Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, br. 993)

Bože moj, dopusti mi, aleluja

mira tvog da budem glas, aleluja

Ima li mržnja bilo gdje, aleluja

Daj da ljubav nosim tu, aleluja

Ima li očaj bilo gdje, aleluja

Daj da nadu nosim tu, aleluja

Ima li žalost bilo gdje, aleluja

Daj da radost budem tu, aleluja

 

Iako nadbiskup Stadler u spomenutoj Poslanici ne rabi riječ oproštenje, ono je bitni dio ljubavi prema bližnjemu, ljubavi koju Stadler toliko puta podvlači, pa piše: „A tko održava danas osmu zapovijed? Je li ikad prije bilo više ogovaranja, ocrnjivanja i laganja nego danas? Pred sudom, i crkvenim, pred poglavarstvom i za svečane prisege laže se, i laž se ne drži laž, niti je se mnogi stide više …“.

 

„Koliko puta trebam svome bratu oprostiti grijehe?“, upitao je jednom Petar Isusa. „Do sedam puta?“ Petar je promašio količinu jer su rabini njegova vremena predlagali tri puta kao najveći broj opraštanja. „Ne sedam puta, već sedamdeset i sedam puta“, odmah je odgovorio Isus; oproštenje, smatrao je, nije stvar koju brojiš na kalkulator. Zbog Petrova pitanja, Isus je ispričao priču o slugi koji je upao u dug od nekoliko milijuna dolara. Činjenica da niti jedan sluga ne može sakupiti toliki dug naglašava ono što je Isus želio reći: uzimanje njegove obitelji, djece i čitavog vlasništva ne bi bilo dostatno za pokrivanje duga. To što je učinio neoprostivo je. Kralj, sažalivši se, bez obzira na to poništava dug i oslobađa slugu.

 

Odjednom se situacija okreće. Sluga, kojemu je upravo bilo oprošteno, tereti kolegu koji mu je bio dužan nekoliko dolara i počinje ga gnjaviti. „Plati što mi duguješ!“, zahtijevao je i baca čovjeka u zatvor.

Kad kaže da kralj predstavlja Boga, postaje jasnim zbog čega Isusu povlači usporedbe s takvim pretjeranim preokretima. To bi prije svega trebalo odrediti naš stav prema drugima: ponizna savjest da nam je Bog već oprostio dug toliko velik da se, u usporedbi s tim dugom, bilo koji grijeh nekoga protiv nas smanjuje na veličinu mravljeg brda. Kako da se s drugim ne pomirimo u svjetlu Božjeg oproštenja?

 

Pjesma(Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, br. 989)

Mir, pravi mir daje Krist, Gospodin naš

Mir, pravi mir daje Krist, Gospodin naš

Taj nek nam znak uvijek sa lica sja

Mir, pravi mir daje Krist Gospodin naš

 

Sluga Božji, nadbiskup Stadler, svjestan mučnih međuljudskih odnos, piše u Korizmenoj poslanici: „ Vidjevši ljude, stvorene, da se ljube i pomažu kao braća, gdje se mrze, ruže, obeščašćuju …, osjeća se čovjek primoranim, da si dozove u pamet ono vrijeme, kad se zakon svečano proglasio na Gori sinajskoj, kad je taj zakon kao iskra božanska usred tmina ljudskih zasjao, zakon bez kojega bi i danas društvo ljudsko opet palo u tmine, u divljaštvo.“

 

Svjesni smo da oproštenje nije nikada lagano i rijetko kada nas potpuno zadovoljava. Ostaju mučne nepravde, a rane još uvijek bole. Ali, uvijek se iznova moramo približavati Bogu, koji je spor na srdžbu, milosrdan i blag. Činimo to jer evanđelje jasno ukazuje na to da Bog oprašta moje dugove kao što ja opraštam dužnicima svojim. Vrijedi i obratno: samo življenjem u rijeci Božje milosti mogu pronaći snagu da se milosrdno odnosim prema drugima.

 

Završimo ovo razmatranje pjevajući Očenaš …

 

s. M. Olga Kikić