U samostanu Sv. Josipa na Šinama, Splitu, 1. srpnja 2021. godine, u sredini dana, u 87. godini života i 67. godini redovničkog života, u mjesecu Srca Isusova, okrijepljena svetim sakramentima, blago u Gospodinu preminula je naša draga sestra s. M. Sofija (Dragica) Cvitković.  Sprovodni obred je bio 3. srpnja 2021. godine, s početkom u 12 i 30 sati, na splitskom groblju Lovrinac.

Čvrsto vjerujemo da se našla u društvu Isusa, Marije i Josipa, koje je za života žarko ljubila i kojima je sav svoj život predala. U Srcu Isusovu našla je svoj potpuni mir i vječnu sreću.

Poštivajući  epidemiološke mjere sestre iz bližih zajednica  u zajedništvu s provincijskom glavaricom s. M. Terezijom Pervan došle su na ispraćaj s. Sofije. Iz Vrhovne uprave u Zagrebu došle su vrhovna glavarica s. M. Marija Banić s vrhovnom savjetnicom s. Vedranom Krstičević i svojom nazočnošću odale počast s. M. Sofiji i njezinom redovničkom  predanju i svjedočenju. Njezina bliža rodbina: obitelj pok. brata Ante, obitelj pok. sestre Ane Guberac i obitelj pok. sestre Mare Kodžoman, nećaci i nećakinje, došli su ispratiti svoju tetu na vječni počinak suznim očima, čime su posvjedočili ljubav, poštovanje  i povezanost s njome. Ona ih je za života s ljubavlju i molitvom pratila, a oni su je voljeli i poštivali. Svetu misu u kapeli na groblju predvodio je župnik župe Kamen o. Ante Knežević, karmelićanin, u koncelebraciji s don Vjenceslavom Kujundžićem, a prisutni su bili i fra Frane Doljanin i fra Šimun Markulin. U homiliji je o. Ante istaknuo duhovnu veličinu s. Sofije u jednostavnosti života potpunog predanog Gospodinu. Napomenuo je da shranjujemo smrtne ostatke s. Sofije danas u subotu, dan posvećen Blaženoj Djevici Mariji, koju je ona na poseban način častila i njezinu se zagovoru utjecala. Na kraju svete mise u ime svih sestara splitske Provincije od s. M. Sofije se oprostila provincijska glavarica s. M. Terezija Pervan. Nakon svete mise u procesiji, pjevajući psalme, okupljeni su se uputili prema samostanskoj grobnici. Sprovodne obrede predvodio je župnik o. Ante. Zbor sestara je na kraju zapjevao Salve Regina. Nakon sprovoda rodbina i prijatelji došli su u samostan na Šinama, gdje su sestre za svih pripremile okrepu i zajedničko druženje u znak zahvalnosti i odanosti prema s. M. Sofiji.

U ime svih sestara splitske Provincije provincijska glavarica s. M. Terezija Pervan oprostila se od s. M. Sofije Cvitković slijedećim riječima:

»S. M. Sofija (Dragica) Cvitković, rođena je 7. ožujka 1934. godine u pitomim Hrvacama, nedaleko od svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske, u obitelji s više djece, od oca Grge i majke Ive rođ. Kodžoman. Krštena je 9. ožujka 1934., a sv. potvrdu je primila 17. listopada 1945. godine. Rasla je i odgajala se u uzornoj katoličkoj obitelji, i u župskoj zajednici. Njezina starija sestra Anđelka 1942. godine došla je u našu Družbu, postala redovnica, sestra Služavka Maloga Isusa i dobila redovničko ime s. Valburga.

U osamnaestoj godini života i s. Sofija potaknuta Božjom milošću 28. kolovoza 1952. godine dolazi u samostan, u Družbu Sestara Služavki Malog Isusa, za vrijeme župnika fra Pavla Matića. Ostavlja rodne Hrvace i odaziva se Gospodnjem zovu na redovnički život, ali svoje Hrvace cijeli život žarko voli, i za njih se Bogu  i Blaženoj Djevici Mariji moli. Radosti i žalosti rodnog mjesta i župe molitvom  i suosjećanjem prati. U Novicijat ulazi 14. kolovoza 1953. Privremene redovničke zavjete polaže 15. kolovoza 1954., a doživotne redovničke zavjete 15. kolovoza 1960. u Zagrebu.

 Nakon položenih privremenih redovničkih zavjeta dolazi u samostan u Perastu u Boki Kotorskoj. U tom samostanu nalazi dvije starije sestre:  s. Jovitu i s. Ciprijanu koje su iz grupe sestara koje je u Družbu primio utemeljitelj Družbe nadbiskup Stadler. Napojene na njegovoj duhovnosti i karizmi i duhu prvih sestara prenose mlađim sestrama što su čule i doživjele od Utemeljitelja i prvih sestara. Na mladu s. Sofiju ostavljaju duboki dojam, kojeg ona kroz cijeli život nosi i sa zahvalnošću priča o svemu što je od tih sestara čula i naučila o utemeljitelju i duhu Družbe u njezinim počecima i ranim godinama. Izrađuje jorgane, vrši službu sakristanke u crkvi sv. Nikole, pomaže u njezi starica smještenih u samostanu. Od svibnja do zime pomaže na otočiću Gospe od Škrpjela kroz brigu o čistoći svetišta i kao tumač u svetištu. Da bi što više bila na pomoć hodočasnicima i turistima koji sve više dolaze iz evropskih zemalja od 1963. do 1970. uči francuski jezik u Parizu, a zatim njemački jezik u Essen. U Essenu je od 1962. godine bila i njezina rođena sestra s. Valburga, koja se naglo razboljela na plućima i nakon tri mjeseca bolničkog liječenja umrla 25. studenoga 1965. u bolnici u Essenu. Sestri Sofija nastoji u bolesti biti uz nju, i pružiti joj duhovnu pomoć, osmisliti patnju, na obostranu utjehu u boli.

Od 1970. do 1976. ponovno na otočiću Gospe do Škrpjela u Perastu vrši službu čuvarice svetišta, tumači hodočasnicima i posjetiocima o svetištu. Na otočiću je zavjetni dan 15. svibnja, kada bude tradicionlna ˝fašinada˝, a nakon toga kroz ljeto i jesen na otočišću je živa košnica hodočasnika i posjetitelja, kojih je iz godine u godinu sve više. Brine sa o čistoći i urednosti svetišta, o uređenju crkvenog ruha. Uzgaja u vrtu cvijeće kojim ukrasuje svetište. Prekrasni koralji ukrašavali su vanjski izgled svetišta. Neumorna je tumačiteljica povijesti i značenja svetišta brojnim hodočasnicima i turistima, među kojima ima i dosta onih koji su pravoslavne vjere i drugih vjeroispovijesti i uvjerenja. Svima pristupa evanđeoskom radošću, oduševljenjem Kristovim naukom. Uz tumačenje povijesti i značenja svetišta, umjetničkog blaga koje ga resi, nastoji pronositi slavu Božju, čast Blažene Djevice Marije, istaknuti kulturne i duhovne vrednote i ljepote. Zgodno to isprepleće uz tumačenje u crkvi vrijednih slika baroknog slikara Peraštanina Tripa Kokolje. Uz tumačenje nenametljivo na sebi svojstven način, upliće i donosi vjersku pouku o istinama katoličke vjere, prenosi svojevrsnu katehizaciju hodočasnicima i posjetiteljima. Svakom nastoji diskretno pružiti i usputnu riječ utjehe, ohrabrenja, bodrenja na dobro i plemenito, saslušati muke i tjeskobe i preporuke u molitve. Mnogi su hodočasnici i posjetitelji svjedoci koliko im je značila prisutnost sestara na Gospinu škoju, svjedočanstvo njih kao redovnica, duhovnih žena. Ostala je u dubokom sjećanju mnogim kapetanima, domaćih i stranih brodova i jahti, koji su dovodili goste na Gospin otok. Neki od njih i na dan sprovoda, kad su vidjeli osmrtnicu u novinama, ili čuli za njezinu smrt od svojih, dok plove oceanom s mora su nazvali samostan  sv. Ane, izrazili sućut i raspitali se za s. Rozamundu. Skupa sa s. Rozamundom s. Sofija je junački izdržala na školju. Svi su im se divili kako same na onako kišovitom, vjetrovitim, tmurnim danima zime, borave na Škrpjelu. Držala ih je vjera i svijest žrtve radi Boga i Gospina svetišta. 

Od 1976. do 1979. s. Sofija vrši službu magistre sestara novakinja u Dubrovniku. Od 1979. do 1985. vrši službu predstojnice u zajednici u Meratama u Italiji, i pomaže u duhovnoj skrbi staraca, koje sestre iz zajednice njeguju u staračkom domu. Za starce i sve osoblje ima lijepu riječ ohrabrenja i poticaja na strpljivost u trpljenju.

Od 2. listopada 1985. godine ponovno je u službi čuvarice svetišta Gospe od Škrpjela u Perastu. Sa s. Rozamundom vjerno tumači hodočasnicima i posjetiteljima svetišta eksponate u muzeju i u svetištu, što vjerno vrši do 30. srpnja 1990., kada su sestre prestale s djelovanjem na dragom Gospinu otočiću. Utemeljitelj je žarko želio da sestre naše Družbe kad ih je doveo za djelovanje u Perastu, prvu otvorenu filijalu Družbe izvan Bosne, budu čuvarice svetišta Gospe od Škrpjela. Sestra Sofija je s ljubavlju preko dvadeset godina vjerno vršila tu službu u ovom  Marijinom svetištu. Sa s. Rozamundom je zadnja od sestara koje su bile čuvarice svetišta Gospe od Škrpjela. Toliko je puta s duhovnom radošću otpjevala Gospi od Škrpjela: 'Zdravo Kraljice Bokeškog mora./Rujna si zora, naše vjere štit./….O majčice naša, moli Sinka svoga,/da vjera nam u Boga,/ko alem blista, sja./…Zagovorom svojim/ vodi nas i brani,/a dušu nam sahrani/ u lijepi neba raj./ Zdravo kraljice Bokeškog mora./Rujna si zora, naše vjere štit.'

Od 10. prosinca 1990. do 1996. vrši službu predstojnice u samostanu u Solinu. Tu dolazi do izražaja njezina duhovnost i  majčinska blizina osobama s invaliditetom, koje sestre njeguju u ovom samostanu. Iz Solina 1996. dolazi u samostan u Trilju, u kojem vrši domaćinske poslove, a izgradnjom samostana u Košutama prešla je iz Trilja u Košute, gdje ostaje do 2004. godine. Nakon toga kao starija i bolesna sestra dolazi u samostan na Šinama, u kojem prema svojim zdravstvenim mogućnostima pomaže u kućnim poslovima i ima apostolat molitve. U ovom samostanu, blaženo je preminula 1. srpnja 2021. godine.

Sestra Sofija je žena molitve i reda, posebne duhovnosti, djetinjeg odnosa prema Bogu i Majci Božjoj, kojima svu sebe izručuje. Nastoji po Božju živjeti. Čvrsto vjeruje da sve prolazi, a Bog i vječnost ostaju, da valja biti nepokolebljiva i ustrajna u traženju i vršenju volje Božje, činiti ono što je Bogu milo. Gaji duboko poštovanje prema svećenicima, u Perastu posebno prema mons. Graciji Brajkoviću. Puna dostojanstva i pažnje prema gostima, prema ljudima koji navraćaju u zajednicu k sestrama, kao i u susretu s ljudima. Sa sestrama u zajednici ugodna, radosna, raspoloživa za zajedničko dobro. Ima umjetničku, pjesničku dušu. Svoje nutarnje poniranje duše voli staviti na papir, napisati u obliku pjesme, proze i crteža. Za imendane sestara, za svečanosti Provincije i Družbe i prigodimice, rado napiše pjesmu i s radošću i zanosom je recitira. Radost joj je razveseliti sestre i goste. Čini to s radošću duše i sa željom da potakne na dobro, na duhovno, na ono što je neprolazno i vječno. Sama pazi na kulturu duha i to želi i drugima prenijeti, i time ih  obogatiti. Žalosti je nemar i mlakost u duhovnom životu. Štuje našeg Utemeljitelja nadbiskupa Stadlera i njemu u čast je napisala više pjesama.

Upućujem sućut rodbini s. Sofije, koju je cijelog života s ljubavlju i molitvom pratila. Hvala patrima karmelićanima na duhovnoj okrepi koju su joj pružali kroz vrijeme njezina života u samostanu na Šinama, kao i na predvođenju sprovoda. Hvala i ostaloj braći svećenicima. Hvala vrhovnoj glavarici s. Mariji koja je došla na sprovod i time s. Sofiji u ime Družbe iskazala poštovanje, kao i svim sestrama koje su došle na sprovod.«

Apostolski administrator kotorske biskupije mons. Gracije Ivanović u čestitci s. Sofiji prigodom polaganja doživotnih zavjeta 15. kolovoza 1960. piše: »Na blagdan Velike Gospe ove godine polažete vječne zavjete. Gledam Vas u duhu kako divno kitite prelijepim cvijećem oltar naše drage Gospe od Škrpjela u Perastu, pa se prenosim duhom u Vašu dušu i gledam, kako u veliki dan polaganja vječnih zavjeta kitite oltar presvete Kraljice neba i zemlje prelijepim cvijećem redovničkih zavjeta. O neka to cvijeće ostane uvijek cijelog Vašeg života prebijelo i prelijepo, neka opaja dušu rajskim mirisima u ovoj tužnoj dolini suza i privodi ih u vječnu rajsku domovinu. To želim i u tu svrhu molim. Da Vaši vječni zavjeti ostanu uvijek lijepi, da ih pakleni zmaj ne ogadi svojim kužnim dahom. Stavljam Vas pod zaštitu Marije i okrećem se duši Vašeg svetog utemeljitelja, da on klekne pred Mariju, koju je toliko volio i voli, da za Vas moli.«. Prigodom 50. godina redovničkih zavjeta, 14, kolovoza 2004., s. Sofija u pjesmi »Moja svjetiljka« zapisuje:  »Prije pedeset ljeta Krist zapali svjetiljku malo/...Pozva me i tih, tiho mi šaptao/On koji je o meni sve znao./ U Družbu me Stadlerovu pozvao/Da budem Služavka Maloga Isusa/ U dušu mi utisnu mnoge ideale/Da budem oruđe sestre male./...Svjetiljku sam u ruci čvrsto držala /O onog divnog dana kada sam pozvana./...Nije bilo lako putem kročiti i svjetiljku nositi/Radosna sam danas da mogu Bogu zahvaliti.« Dana 14. kolovoza 2014., prigodom 60. godišnjice zavjeta, s. Sofija zapisuje: »Gospodin me je od pozvao od rane mladosti da budem redovnica. Hvala mu što mi je dao velike ideale, da služim Malom Isusu u vjernosti i poniznosti. Radosno sam naviještala Božju Riječ  u susretu s ljudima. Hvala Gospi dragoj. Hvala Malom Isusu za sve milosti koje sam primila. Radosna sam sada kao i onog prvog dana kada sam u došla u samostan.«

Draga s. M. Sofija, s Vama odlazi još jedna od časnih starijih generacija sestara Služavki Malog Isusa, koju resi krepost malenosti i evanđeoskog služenja Isusu u bližnjima, gorljivi duh našeg utemeljitelja sluge Božjeg nadbiskupa Josipa Stadlera. Bila ste prava, radosna sestra Služavka Malog Isusa. Božji dar nama sestrama, Crkvi, braći ljudima. Ponosne smo što ste bila s nama, među nama, dio nas. Sjećat ćemo Vas se kao dobre i plemenite žene, uzorne i radosne redovnice. Svojim životom učila ste nas kako se voli Isusa, Crkvu, Družbu i Provinciju, svećenike, sestre, sve ljude. Čudotvorna Gospa Sinjska i Gospa od Škrpjela neka svome Sinu izruči Vašu ljubav i vjeru. Nadamo se da se radujete u rajskoj slavi s Isusom, Marijom i Josipom, i svim svetima. Molite Isusa za Provinciju i nova zvanja. Počivala u miru Božjem!

 s. M. Maneta Mijoč