Tema: Vjera Služavke Maloga Isusa

Našu ovogodišnju obnovu u promatranju  krjeposnog lika „služavke“ započinjemo promišljanjem na temu krjepost vjere, koja je, rekla bih, prvi korak, gledano na stupnjevitost u njezinu  osobnom krjeposnom izrastanju.

Uvodna molitva

Dođi, Duše Sveti, izvore i darivatelju svih nebeskih darova. Od  tebe smo primili dragocjeni dar vjere. Vodi nas svojom mudrošću putem novih spoznaja potrebnih nam za trajni rast i dozrijevanje u vjeri i vjernosti, kako bismo mogli biti svjedoci Isusove istine  'sve do na kraj zemlje'. Amen.

Razmatranje

Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava…!

(Mk 5 25-33)

Lagano pročitati naznačeni odlomak iz Markova Evanđelja

O krjeposti vjere SMI promišljati ćemo na temelju poruke evanđeoskog odlomka koji nam donosi izvještaj o ženi koja je 12 godina bolovala od teške i vrlo neugodne bolesti zbog koje je, po zakonima ondašnjeg društva, bila prezrena, isključena iz zajednice, lišena ljudskog dostojanstva, bez ikakvih ljudskih prava, pa i prava na život… Godinama je puno trpjela. Sve je pokušala, kod mnogih liječnika odlazila po pomoć, ali uzalud. Nitko joj nije mogao pomoći.

Čuvši za Isusa zaiskrila joj je vjera u srcu i nada da bi je on mogao ozdraviti. Njezina jednostavna vjera, očitovana u samo jednom diskretnom doticaju ruba Isusove haljine, zadivljuje. Na ženin drhtaj iskrene vjere Isus odgovara darom ozdravljenja, što više, oslobodivši je od njezina zla, darovao joj je spasenje koje nam je svima potrebnije nego tjelesno zdravlje.

Listajući knjigu povijesti naše Družbe, osvjedočujemo se da je čvrsta i nepokolebljiva vjera našega Utemeljitelja, Sl.B. Josipa Stadlera i sestara od samih početaka, pa do naših dana bila i jest čvrsta nit u tkanju krjeposnog lika svake SMI. Vjera joj je osnovica koja povezuje druge sjajne niti različitih krjeposti koje zajedno u konačnici daju predivno „platno“ imena služenje u ljubavi.

Iz knjige pokojnih sestara, te iz iskustva suživota s onima koje nas pretekoše u Vječnost, saznajemo da su živjele i održale vjernost Bogu danim obećanjima, očiju uprtih u Dijete Isusa koji ih je neodoljivo privlačio u siromasima u kojima su ga po vjeri prepoznale i zavoljele. Ni neizlječive bolesti prvih desetljeća Družbine povijesti, ni teški radovi da se uzdrže njezina sirotišta, domovi i škole, ni preminuće Utemeljitelja, ni progoni, ni mnoge druge kušnje nisu oslabile vjeru sestara. Naprotiv, u kušnjama i rizicima, onda i danas, u svjetlu vjere traže, nalaze i dotiču rub Isusove haljine na biću siromašnog, prognanog, bolesnog i prezrenog brata/sestre donoseći im poruku Očeve ljubavi koja im, nakon dugih patnji, oživljuje vjeru i daje novu nadu u ozdravljenje i spasenje.

Družbina, u pojedinim svojim razdobljima, izuzetno burna povijest iznjedrila je i Crkvi darovala veći broj sestara SMI urešenih herojskim krjepostima i svjedokinjama vjere u Krista, a "vrhunsko svjedočanstvo dano za istinu vjere", (KKC 2473) potvrđeno vlastitom krvlju, dala je naša s. M. Gaudencija Šplajt koja je bez krivnje od tadašnjih vojnih vlasti 1945. godine osuđena na smrt strijeljanjem. Osuda je izvršena, a njezino tijelo je bačeno u zloglasnu jamu Jazovka. Kao mučenica, s. M. Gaudencija je dobila svoje mjesto u Hrvatskom martirologiju XX. stoljeća.

Još dvije sestre iz vremena neposredno nakon završetka 2. svjetskog rata osuđene su bez optužbe i izložene mukama maltretiranja izdržale su zatvorske kazne uvjerene da ih je u zatvoru i u tamnici održala vjera, kao što tvrdi s. M. Teofanija Džaja: „Vjera je bila moja snaga za sve vrijeme robije i Bog mi je uvijek pomagao“.

Vjera SMI pokazala se čvrstom naročito u vrijeme progona iz Družbine kolijevke, Sarajeva kao i iz cijele BiH 1949. i početkom Domovinskog rata 1991. za Srpske agresije na Hrvatsku i BiH.

Dva puta u 100-tinu godina sestre se vraćaju na zgarišta i ruševine svojih samostana vjerujući Bogu i računajući na pomoć dobrih ljudi, grade sve ispočetka. U Hrvatskoj, posebno u Slavoniji i Dalmaciji zajedno s narodom sestre su trpjele svu surovost rata, snažeći se vjerom i pomažući da i drugi uzvjeruju.

Naše vrijeme donosi nove izazove na koje smo pozvane odgovoriti najprije čvrsto vjerujući da sve, ali baš sve što nam ono donosi, te nove vrste događanja i pojava u njemu, Bog prati. Služavka zna da nam On preko Isusa i danas govori: - Ne boj se! Vjeruj! Vjera u smisao sadašnjeg trenutka našega postojanja i poslanja u ovom i ovakvom svijetu pravi je odgovor kada nadođu iskušavajuće situacije koje nam prijete strahom, sumnjama... No, SMI zna da se ništa ne događa bez Božje volje i da će, ako Mu se u vjeri preda, On sve izvesti na dobro. Po svom pozivu ona trajno, uvijek, svugdje i svagda slijedi Gospodina. To je vjera u kojoj neprestano raste. Snagu za izrastanje u vjeri SMI nalazi i svakodnevnom osluškivanju i meditiranju Riječi Božje, euharistiji i ustrajnoj molitvi, oblikujući svoj krjeposni lik za autentični život i herojska djela dobrote i ljubavi služeći najpotrebnijima. Vjera služavke je ljubavlju djelotvorna.

Naše pokojne i starije sestre ostaviše nam u nasljedstvo bogat polog vjere u Isusa Krista malenoga kojega je Majka Marija, naš uzor, u vjeri začela i pratila kroz život vjerujući u smisao otajstva Njegove otkupiteljske misije.

Neka nas danas ponese poruka Sv. Ivana Zlatoustog: „Sve stavi na kocku osim VJERE… vjera je glava i korijen. Ako nju sačuvaš, pa makar sve izgubio, sve ćeš opet još izobilnije steći“.

Umjesto završne molitve:

'Naša je prava sreća u Isusu. Upravimo, stoga, oči svoje k Njemu, k tom središtu naše vjere, (…) k tom suncu našega posvećenja i spasenja'. (Usp. SB Josip Stadler)

Ispit savjesti:

Pod Božjim pogledom zagledajmo se u dubinu srca i upitajmo se tko i što zauzima središte    našega bića? Nazovimo to imenom. Ako to nije Bog-Ljubav, osjećam li prazninu i nemir?    Oglušujem li se na taj nemir?
Vjerujem li da Isus Krist uvijek stoji pred vratima moga srca i ustrajno kuca sve dok mu ne otvorim? Ako da, zašto Ga puštam da čeka dok ja grcam u tjeskobama, obeshrabrena, tužna, posrtajima i padovima ranjena? Vjerujem li zaista da me On može osloboditi, ozdraviti i spasiti? Vjerujem li u Njegov milosrđe?
Predajem li se po vjeri svaki dan iznova Bogu učvršćujući tako svoje zvanje?
Koji su moji grijesi protiv vjere? Možda nepovezanost s djelima, ili da nije povezana s nadom i ljubavlju?
Govorim li uvijek istinu? Čuvam li se laži, ogovaranja, klevetanja, tih uništitelja moje vjere i vjerodostojnosti?
Čitam li Bibliju, vjerske knjige ili časopise i tako produbljujem svoju vjeru? Tražim li Boga iskrenim srcem?

Vjerujem li iskreno u Božju pomoć u životu? Koliko čuvam poklad vjere, od nje živim, živo je ispovijedam i otvoreno za nju svjedočim?

Misao za Družbinu web stranicu:

Valja vjerovati da Bog djeluje u nama i da su naša nemoć, kao i previranja, dio većeg plana čiji smo mi tek mali dio. (SZ)

 „Sve stavi na kocku osim VJERE… vjera je glava i korijen. Ako nju sačuvaš, pa makar sve izgubio, sve ćeš opet još izobilnije steći“. (Sv. Ivan Zlatousti)

s. M. Irena Olujević