Šestodnevne duhovne vježbe sestara Služavki Maloga Isusa sarajevske provincije Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije održane su u „Kući Navještenja“ na Gromiljaku od 8. – 14. kolovoza 2022., pod vodstvom oca Tomislava Kraljevića, priora dominikanskog samostana u Dubrovniku.  Na duhovnim vježbama sudjelovalo je sedamnaest sestara.

Duhovne vježbe su započele zazivom Duha Svetoga i uvodnim duhovnim poticajem provincijalke s. M. Ana Marije Kesten, koja je potaknula sestre da milosno vrijeme susreta sa sobom i Gospodinom što dublje dožive. U danima koji obogaćuju i ispunjaju dušu duhovnim sadržajem, svaka sestra je imala priliku da za vrijeme nagovora, klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom i  svete Euharistijske gozbe zahvali Bogu za primljene milosti i moli ga da popravi sve nesavršenosti.

Razmatranja koje je priredio otac Tomislav temeljila su se na Evanđelju, radosnoj vijesti koja je uvijek, ma koliko god čovjek uranjao u nju, nova i posebna. Govorom o pozivu i otvorenosti Božjoj milosti, otac Tomislav je započeo svoje nagovore. Rekao je kako Evanđelje donosi konkretno izvješće o pozivu, zapravo o pozivu svake osobe ponaosob, a ne onako „generalno.“ Posluživši se Ivanovim evanđeljem, u kojem se opisuje poziv Filipa i Natanaela, otac Tomislav je progovorio o tome kako je važno imati osobu koja će prethoditi odazivu poziva na koji smo pozvani. Baš kao što je Filip prethodio Natanaelovu pozivu. Na primjeru Filipa i Natenaela, otac Tomislav je uspio napraviti poveznicu između Bogu posvećenih osoba i prvih Kristovih učenika, potvrdivši da je ustrajnost u započetom pozivu uvijek izazovna i zahtjevna. Natanael je uz Filipovu pomoć uvidio da je Isus pravi Bog, i ne samo to, Isus je svoj pogled zaustavio na Natanaela. Predivan govor o Isusovu pogledu koji nas mijenja izrekao je otac Tomislav. Želio je poručiti od kolikog  značaja je Isusov pogled koji  otkriva nas, našu narav, našu ljubav prema nekomu ili nečemu, jednom riječju naš identitet. Kao zaključak predivnih promišljanja u kojemu je bilo govora o bratskom/sestrinskom životu, o molitvi, ustrajnosti, nekim elementima koji oduzimaju radost u redovničkom životu, i još mnogo toga, na red je došla i svetost koja je, kako je kazao otac Tomislav na „dohvat ruke.“ Biti svet nije nemoguće, biti svet znači „imati oči da vidiš, imati uši da čuješ, imati srce koje osjeća za druge, imati noge koje hite onima koji su u potrebi.“ „Svetost nije nedostižna i nedokučiva, svi smo pozvani na nju,“ ohrabrujuća je misao kojom je otac Tomislav završio svoja promišljanja i pripremu za nove životne odluke i promjene.

s. M. Mihaela Martinović