Preselila su u Očevu kuću

S. M. DINKA (MARIJA) JURIN

(Primošten, 14. lipnja 1926. – Solin, 9. veljače 2022.)

Dana 9. veljače 2022. godine, u bolnici u Splitu, blago je u Gospodinu, okrijepljena svetim sakramentima, preminula s. M. Dinka (Marija) Jurin, u  96. godini života i 73. godini redovništva. U bolnicu je iz samostana u Solinu smještena u ponedjeljak 7. veljače uslijed moždanog udara. Posljednji ispraćaj obavljen je u petak 11. veljače 2022. na novom groblju u Solinu.

Na sprovodu je bilo nazočno oko pedeset sestara iz Provincije, s časnom Majkom s. Marijom Banić i provincijskom glavaricom s. M. Terezijom Pervan. Iz Vrhovne kuće u Zagrebu su došle i vrhovna savjetnica s. Vedrana Krstičević, te s. Alemka Šiljeg i s. M. Milana Žegarac. Iz rodnog Primoštena došle su njezine sestre i ostala rodbina.

Sprovodni obred na groblju i svetu misu nakon sprovoda u crkvi Gospe od Otoka u Solinu predvodio je kapelan župe Gospe od Otoka u Solinu don Vladimir Smoljo. Don Vladimir  je zahvalio u svoje osobno ime, u ime župnika don Ante Čotića, kapelana don Roka Kaštelana, za život služenja i predanja s. M. Dinke u svim mjestima gdje je bila, a posebno za život i rad u Bogosloviji, Sjemeništu i Svećeničkom domu u Splitu. Istaknuo je, da je čitajući životopis s. M. Dinke osjetio da je njezin život bio prožet požrtvovnim služenjem. Uz don Vladimira sprovodu je nazočio don Ivan Matković župnik iz Vranjica.

Na kraju svete mise u ime sestara splitske Provincije od s. M. Dinke se oprostila provincijska glavarica s. M. Terezija Pervan.

S. M. Dinka (Marija) Jurin, rođena je 14. lipnja 1926. u Primoštenu, u uzornoj katoličkoj obitelji Šimuna i Šime rođene Babačić. Župa Primošten dala je dvadesetak časnih sestara, a s. M. Dinka imala je i ujaka brata franjevca konventualca koji je živio i umro u samostanu na Visu. Kao djevojka, ponukana Božjom milošću i dobrim vjerskim odgojem u kući i u župi, i ona se odlučuje za redovnički život. Dolazi u bogoslovno sjemenište u Splitu, u kojem sestre Služavke Malog Isusa vode domaćinstvo. Kao redovnička kandidatica od 1. rujna 1943. do 30. srpnja 1947. radi uz sestre Služavke Malog Isusa u kuhinji, kod uređenja rublja i prostorija. Upoznaje izbliza njihov način života i prati njihov kreposni život. Uoči Bogojavljenja 5. siječnja 1948. ulazi u novicijat Družbe u kući matici u Sarajevu. Privremene redovničke polaže na Bogojavljenje 6. siječnja 1949. u Sarajevu, a doživotne redovničke zavjete polaže 6. siječnja 1955. u Zagrebu.

Nakon položenih privremenih zavjeta dolazi iz Sarajeva dolazi u samostan u Perastu u Boki kotorskoj, u kojem godinu dana radi kao krojačica. Od 1950. do 1956. godine u Bogoslovnom sjemeništu u Splitu požrtvovno vrši domaćinske poslove uređenja rublja i čišćenja prostorija, a po potrebi pomaže u kuhinji. Svjedokinja je pritiska tadašnje svjetovne vlasti na rad sjemeništa i bogoslovije, koji su od strane vlasti dokinuti 1. kolovoza 1956. godine. Svećenici, odgojitelji i profesori, đaci i sestre bolno doživljavaju ove događaje, ali se i u takvim neprilikama nisu dali prestrašiti ni popustiti u snazi vjere i danosti Crkvi. Njihova žrtva i vjera bili su zalog za sjajnu budućnost ovih centralnih ustanova, koji su nanovo otvoreni u  rujnu 1963. godine.

Zatvaranjem bogoslovnog sjemeništa premještena je u samostan sv. Ane u Splitu, u kojem od 1956. do 1966. izrađuje džempere na stroj i jorgane za potrebe građana, vrši službu sakristanke u župskoj crkvi sv. Križa.

Sa s. M. Zdravkom Petrović 14. veljače 1966. dolazi u novootvorenu zajednicu u župskoj kući u Trilju. Istog dana u župu je došao i novi župnik don Tomislav Karaman. Sestra Dinka u župskoj kući vrši službu domaćice, kuha za sestre, župnika i njegovu majku, vrši službu sakristanke, posprema i kiti župsku crkvu, uređuje crkveno rublje, izrađuje džempere na stroj za pletenje i jorgane za potrebe mještana. Pohađa bolesnike i starije i osamljene osobe u mjestu. Kronika samostana zapisuje: ˝Često je pohađala bolesnike. Bila je jako obljubljena od naroda. I danas je rado spominju.˝

Od rujna 1971. do 1973. u redovničkoj zajednici u Brelima vrši domaćinske poslove i pomaže u kućnoj radinosti, kuha i izrađuje džempere na stroj za mještane.

Nakon toga odlazi u novootvorenu zajednicu u Vranjicu, gdje od 1973. do 1987. godine obavlja kućanske poslove, kuha, ima na brigu darovateljicu kuće u kojoj sestre stanuju gđu Franku Mandić, koja živi sa sestrama, izrađuje džempere na stroj za mještane, te vrši službu kućne poglavarice. Rado i često obilazi bolesnike i starije osobe u mjestu, obraduje ih lijepom i utješnom riječju, a po potrebi im pomogne.

Od 14. rujna 1987. do 1992. godine u Svećeničkom Domu u Splitu požrtvovno vrši službu kuharice, s dubokim poštovanjem prema nadbiskupima i svećenicima. 

Godine 1992. dolazi u samostan ˝Sv. Rafaela˝ u Solinu, u kojem ostaje do smrti. Požrtvovno vrši službu kuharice kroz više godina. Osobito se iskazala radinošću i požrtvovnošću za vrijeme rekonstrukcije starog dijela samostana i izgradnje novog samostana s domom za osobe s invaliditetom. Kroz to vrijeme, s predstojnicom s. Marcelinom i s. Agnetom, priprema toplu marendu za radnike koji rade cijeli dan, da radovi idu što brže. Tako osim kuhanja za sestre i štićenike svaki dan sestre su poslužile  i radnike. Kada na koncu dana odu majstori, s. M. Dinka je među prvima u čišćenju prostora da se sutra može nastaviti s radom.

Odlikovala se neobičnom radinošću. Molitveni život, radinost, napredak zajednice u dobru, životni optimizam i vedrina, red i disciplina, bile su odlike koje su je resile. Neumorna i hitra u vršenju povjerene službe za dobro zajednice i bližnjih, i onda kad ju je pritiskao križ bolesti. Bila je osjetljiva i otvorena u pomoći potrebnima, te se žrtvovala za napredak svoje redovničke zajednice. Živo je pratila događanja u Crkvi, svijetu, Družbi i Provinciji, te njihove radosti i teškoće, brige i potrebe kroz molitvu donosila Gospodinu. U staračkim godinama teško je podnosila stvarnost da više ne može aktivno djelovati, pa je sve do zadnjih fizičkih snaga pomagala sestrama u domaćinskim poslovima, osobito u kuhinji. Kad su je bolest i nemoć vezali uz bolesničku sobu i krevet strpljivo je nosila križ nemoći, te vršila apostolat molitve i tihog trpljenja. Bila je zahvalna za svaku učinjenu pomoć. U tjelesnom nemoći još više se posvetila molitvi i slušanju duhovnih sadržaja putem radio-Marija. Imala je živu vjeru. Moć vjere i snagu molitve više puta je u životu iskustveno doživjela, i sa zahvalnošću prema Bogu i drugima o tome svjedočila. Vjerovala je da je Bog živ, stvaran, prisutan. Vjerovala je i životom ispovijedala da i njezin  mali uzvik uslijed nemoći i boli: ˝Gospodine, pomozi mi˝,  izgovoren vjerom da je Bog sluša i da joj želi pomoći, veliko ohrabrenje i radost da s Isusom trpi i da je njezino trpljenje spasonosno. I kad ju je izdala snaga komunikacije riječima, njezin pogled duše zračio je na ozarenom licu smiraj uronjenosti u Božji svijet, zagledanosti u nebo, u vječnost.

Blaženo je preminula 9. veljače, na dan kad posebno štujemo sv. Josipa, kojeg je cijeli život izuzetno štovala, uoči blagdana blaženog Alojzija Stepinca, koji joj je bio uzor vjere i odanosti Kristu, Crkvi, Hrvatskoj Domovini i bratu čovjeku. Te je vrijednosti s. M. Dinka živjela i svjedočila u jednostavnosti i skromnosti. Molitvu i rad prikazivala je Gospodinu za osobno posvećenje, posvećenje Crkve, Domovine i svijeta.

U oproštajnoj riječi provincijska glavarica s. M. Terezija je istaknula: ˝Kao mlada redovnica živeći u Svećeničkom domu u Splitu s. Dinka mi je bila divan primjer dobre, vrijedne, radosne i uzorne redovnice. U noj sam doživjela svaki dan majčinsku brigu i ljubav za svakoga, kako za sestre tako i za svećenike i sve one koji su nam dolazili. Bilo je lijepo i ugodno živjeti s njom. Hvala Ti draga sestra Dinka na tome, hvala za sve što se riječima ne može izgovoriti, a samo je Bogu znano.˝

Provincijska glavarica s. M. Terezija zahvalila je kapelanu župe Gospe od otoka don Vladimiru Smolji na predvođenju sprovoda i misnog slavlja, kao i za svu duhovnu okrjepu koju su župnik, kapelani i njihovi predšasnici pružali u samostanu s. M. Dinki.  Zahvalila je i ostaloj braći svećenicima na sudjelovanju u ispraćaju s. M. Dinke, kao i svim sestrama, osobito sestrama iz samostana u Solinu na čeku s predstojnicom s. M. Martom Kegalj. Izrazila je sućut sestrama s. Dinke i ostaloj rodbini, koju je ona iskreno voljela i za njih se svaki dan Bogu molila. Zamolila je Gospodina da u rajskoj slavi nagradi s. M. Dinku za sve dobro koje je u Njegovo ime života učinila.

Draga s. M. Dinka, Gospodin Ti u svom nebeskom Domu udijelio blaženi smiraj i puninu života sa svima svetima. Počivala u miru Božjem.

 s. M. Maneta Mijoč