U subotu, 12. veljače 2022. godine, na Gradskom groblju Bare u Sarajevu sahranjena je Služavka Malog Isusa Provincije Bezgrješnog Začeća BDM s. M. Joakima (Ruža) Ilić koja je blago preminula u Gospodinu okrijepljena svetim sakramentima, 10. veljače 2022. u 82. godini života i u 61. godini redovništva, u Samostanu Svetog Josipa u Vitezu.

Sprovodne obrede i ukop na Gradskom groblju Bare u Sarajevu predvodio je mons. dr. Pero Sudar, pomoćni biskup u miru. Tijelo pokojne s. Joakime bilo je izloženo u kapelici groblja Bare u subotu, 12. veljače od 12:30 sati kada su sestre, rodbina i prijatelji započeli molitvu krunice za pokoj njezine duše. U 13 sati biskup Sudar je započeo sprovodne obrede, a zatim se povorka s tijelom pokojnice uputila prema sestarskom grobu na Barama gdje je položeno tijelo s. Joakime i gdje s ostalim našim pokojnim sestrama čeka uskrsnuće mrtvih.

Pri kraju sprovodnih obreda nazočnima se obratila provincijska glavarica s. M. Ana Marija Kesten koja je uputila oproštajne riječi od s. M. Joakime (Ruže) Ilić. Govor provincijske glavarice prenosimo u cijelosti:

Poštovani oče Biskupe, Gospodine Župniče, braćo svećenici!

Draga časna Majko s. Marija!  Drage sestre, rodbino i prijatelji naše drage s. Joakime!

Danas, na Gospin dan, na ovom Sarajevskom brijegu, okupila nas je sa svih strana naša draga s. M. Joakima (Ruža) Ilić kako bi ju ispratili na vječno počivalište gdje će njezino tijelo čekati uskrsnuće mrtvih.

U četvrtak ujutro, 10. veljače, na blagdan blaženog kardinala Alojzija Stepinca, u samostanu sv. Josipa u Vitezu, sestra Joakima je opremljena svetim sakramentima i u molitvenom zajedništvu sa sestrama tiho usnula i predala svoju dušu Bogu, svome Stvoritelju. Gospodar njezinoga života nije okasnio. Došao je kad smo se najmanje nadale. Bilo je i težih dana i boli u kojima je s. Joakima ostala s nama, te smo se nadale da će još poživjeti s nama i među nama.

U zadnjih nekoliko mjeseci, točnije od svetkovine Velike Gospe, 15. kolovoza 2021.g. kada je proslavila 60. obljetnicu zavjeta, činilo nam se da je se  s. Joakima probudila iz dubokog sna. Počela je više komunicirati sa sestrama, pratiti što se događa oko nje, radovati se i moliti na glas. Sestre je to radovalo i davalo nadu u njezino poboljšanje zdravlja. S njom su se radovale u svakom susretu, molile i pomagale joj u svemu, kako bi joj svaki novi dan bio lakši, ljepši i da svaku večer pođe na počinak s Gospinim pozdravom na usnama. U ovoj stvarnosti koju je s. Joakima živjela svjesno ili nesvjesno kroz punio osam godina, ležeći nepokretna na krevetu, susrela se s Gospodarom svoga života. Dočekala ga je sa zapaljenom svijećom, krunicom u ruci, i s pogledom na njegov sveti križ. Našao ju je spremnu za polazak u vječno zajedništvo u nebu. Nadam se da nakon svih boli i žrtava koje je tiho prikazivala Gospodinu, njezina duša odmara na Srcu Isusovu i Srcu Marijinu kojima je se posvetila i molila cijeli svoj život.

Sestra M. Joakima (Ruža) Ilić, rođena je 6. lipnja 1940.g. u mjestu Trešnjevica, općina Konjic, župa Srca Isusova, Ostrožac – Obri, od oca Mate i majke Jele rođene Stanić. U svojoj kratkoj biografiji zapisala je da njezina majka rodila četrnaestero djece. Dok je još bila mala ostala je bez oca, jedan joj je brat poginuo u drugom svjetskom ratu, drugi u prometnoj nesreći 1982.g. a godinu dana kasnije umrla joj je i majka Jela. Jedna joj je sestra sa svojom obitelji nestala u domovinskom ratu u Hrvatskoj, što je doprinijelo puno njezinoj teškoj bolesti s kojom je se počela nositi od godine 1998. pa sve do dana smrti. Više od dvadeset godina, križ bolesti bio je na njezinim ramenima, ali ga je s. Joakima hrabro nosila, u vjeri i nadi da će sve patnje jednoga dana proći i da će po njima zaslužiti nebo.

U redovničku zajednicu Družbu sestara Služavki Maloga Isusa, stupila je 28. prosinca 1958.g. u Zagrebu. Novicijat je započela 15. kolovoza 1960.g. u Zagrebu na Kraljevcu, prve zavjete položila na Veliku Gospu, 15. kolovoza 1961., a doživotne 15. kolovoza 1966.g.

Nakon položenih redovničkih zavjeta službovala je u različitim mjestima gdje su djelovale sestre naše Družbe. Prvo mjesto u koje je pošla djelovati kao sestra bila je Mandaljena - na jugu Hrvatske gdje djeluje 5 godina, potom odlazi u Crnu Goru u Dobrotu gdje ostaje godinu dana. Daljnje svoje redovničko poslanje živjela je u župama Vidovice, Zavidovići, Sarajevska katedrala, Domanovići i Prozor obavljajući dužnosti sakristanke i kućnih poslova u župskim kućama. Bogato svoje redovničko poslanje živjela je u Vrhbosanskoj Bogosloviji i Stolnom Kaptolu u Sarajevu, u Provincijalnoj kući u Sarajevu u Ljubljanskoj, Bosanskom Brodu, Neumu i u Vitezu gdje je došla 25. kolovoza 2014.g. kako bi molitvom i žrtvom doprinosila za potrebe svete Crkve i spasenje duša. Ova lepeza mjesta u kojima je djelovala kroz 60. godina redovničkog života, govori nam da je s. Joakima bila spremna ići kamo ju je Gospodin je slao. Povjeravao joj je različite službe. Ponajviše vremena provela je obavljajući dužnost sakristanke u različitim župama i u Vrhbosanskoj bogosloviji, dvorenju nadbiskupa, bolesnih osoba u našim samostanima i čuvanja djece u jaslicama. Sve nam ovo govori da je se sestra Joakima znala prignuti na koljena ponajviše pred Gospodinom dok je uređivala misna ruha za svete Mise i oltare za Jaganjčevu gozbu.

Posebnom milošću smatrala je dužnost sakristanke u Katedrali Srca Isusova gdje je uređivala i grob oca Utemeljitelja, kod njega molila za snagu i sve druge potrebe. Iz ovog saznanja, još više razumijem njezinu djetinju privrženost ocu Utemeljitelju komu je pisala pjesme i molitve u svim svojim potrebama, a i u danima bolesti, kad god sam joj došla u posjet, posebno  je slala pozdrave ocu Utemeljitelju.

Nije joj bilo nepoznato prigibanje pred bolesnicima, siromasima, a i pred malom djecom koje je primala u naručaj u povojima. Sve je to utjecalo na majčinsko oblikovanje njezine duše i srca. Ta različitost, oplemenila ju je za srdačne susrete sa sestrama, na poseban način za susrete s Isusovom najmanjom braćom u kojima je ona susretala lice Isusa patnika. Svojom jednostavnošću života privlačila je i mlade djevojke i u njima budila interes za posvećeni život. Neke od njih su stupile u našu redovničku zajednicu i s ljubavlju se sjećaju njezinog posredništva milosti Božje na njihov duhovni poziv. Obitelj iz koje je došla u samostan pratila je uvijek svojom molitvom i žrtvom. Služila je Gospodinu svim srcem, gdje je god bila i kamo je god pošla. Donosila je radost umornim i opterećenim srcima, ulijevajući svima nadu i pouzdanje u Boga i Božju providnost.

Posebno se radovala pohodu Svetoga Oca Ivana Pavla II. Sarajevu. U svojoj pjesmi koju je tom prigodom posvetila Svetome Ocu, piše: „Hvala ti Sveti Oče, što si došao k nama, Tvoja očinska ljubav liječi nam tisuću rana. Na Stadlerovom milom grobu, Sveti Otac moli, kleči, suza mu na oku blista, tu dokaza da Stadlerova svetost sad jače zablista.“

Svjesna je bila s. Joakima da je kroz život proći i kroz tisuću rana, ali i za njih ima lijeka. Tu je naš Otac nebeski, namjesnik Kristov na zemlji, otac Utemeljitelj… Čvrsto je vjerovala da su oni kormilari  njezinoga života na zemlji i s njima je lakše nosila križ života koji joj je dobri Bog u svojoj providnosti odredio.

Dopustite mi da ovdje i u ovoj prilici, zahvalim svima koji su na bilo koji način pomagali s. Joakimi u nošenju križa bolesti i svih drugih nevolja koje su je pratile kroz život. Zahvaljujem na poseban način sestrama u Samostanu sv. Josip i Domu sv. Josip u Vitezu, što su danonoćno bdjele uz s. Joakimu,  brinule o njezinoj duši i njegovale njezino patničko tijelo. Na usluzi su joj bili oci franjevci iz župe sv. Juraja u Vitezu, te ovim putem zahvaljujem im na čelu sa župnikom fra Velimirom Bavrkom što su omogućili da sestra Joakima svaki dan se nahrani Kristovim tijelom, koje joj je bilo izvor snage i svih potrebnih milosti.  

Draga s. Joakima, dok stojimo ovdje pred Vašim odrom i dok se opraštamo od Vas, zahvaljujemo Vam za sve dobro koje ste velikodušno darovali nama sestrama i svima kojima ste bili poslani. To dobro ste  ugradili u život Svete Crkve, naše Družbe i Provincije. Hvala Vam za primjere svetog i kreposnog života. Vaše mjesto koje je u zadnje vrijeme bilo uprisutnjeno fizičkom patnjom u našoj zajednici, ostat će prazno. Znale smo da nas Vaša patnja posvećuje i čuva od mnogih nevolja, nemoj prestati moliti za nas i u nebu, u društvu svetih nebesnika gdje se nadamo da ste zadobila mjesto. Moli za nas!

U ime naše redovniče zajednice kojoj je pripadala s. M. Joakima Ilić i u kojoj je 60. godina i 6 mjeseci vjerno služila Gospodinu, izražavam iskrenu sućut njezinoj sestri Zvonimiri, bratu Karlu, nećacima i nećakinjama, rodbini i prijateljima.

Oče Biskupe, zahvaljujem vama što ste odvojili vaše dragocjeno vrijeme i došli predvoditi sprovodni obred naše s. Joakime ovdje na groblju Bare, te što ćete nakon ovog obreda slaviti svetu misu zadušnicu u kapelici samostana Egipat.

Zahvaljujem svima vama nazočnima na molitvama i na prisutnosti kod ispraćaja s. Joakime na vječni počinak. Gospodin neka ju primi u svoje vječno kraljevstvo.

Pokoj vječni daruj joj Gospodine!

Nakon oproštajnih riječi provincijske glavarice uslijedile su završne molitve i posljednji ovozemaljski pogled na lijes pokojnice. Po završetku sprovodnih obreda i ukopa nazočni su se uputili prema Samostanu „Egipat“ u Sarajevu, gdje je slavljena misa zadušnica za pokojnu s. Joakimu.

Misu zadušnicu u 14 sati, u kapelici Samostana „Egipat“ u Sarajevu predvodio je mons. dr. Pero Sudar, pomoćni biskup u miru uz suslavlje generalnog tajnika BK BiH mons. Ive Tomaševića, ravnatelja KŠC-a Sarajevo vlč. Maria Ćosića i dvojice umirovljenih svećenika vlč. Marka Perića i vlč. Bože Odobašića. Na ukopu i svetoj misi sudjelovalo je tridesetak sestara Služavki Malog Isusa predvođenih časnom majkom s. M. Marijom Banić i provincijskom glavaricom s. M. Anom Marijom Kesten, te pokojničina rođena sestra časna sestra Zvonimira uz pratnju dviju susestara, nećaci, nećakinje i rodbina pokojnice. Tijekom mise pjevao je zbor sestara Služavki Maloga Isusa pod ravnanjem maestra vlč. Marka Stanušića.

Na početku misnog slavlja Biskup je podsjetio da smo se okupili oko stola Gospodnjega da s. Joakimi poklonimo najzadnji i najvrijedniji dar – svetu misu. Nakon misnih čitanja uslijedila je propovijed na početku koje je Biskup pozvao sve na zahvalnost Bogu za život. Progovorio je o ljudskoj čežnji da zauvijek žive oni koje volimo, te kazao da je ta čežnja znak da smrt nije i ne može biti kraj. Podsjetio je da danas zahvaljujemo Bogu za život s. Joakim i molimo joj puninu vječnog života. U nastavku propovijedi Biskup je rekao da, poznavajući dijelom s. Joakimu, čvrsto vjeruje da je ona dobila puninu života. Posvjedočio je da je u susretima dobio dojam da je s. Joakima čvrsto vjerovala, a to je bitna odrednica onih koji su Kristovi. Ona je jednostavnošću vjere i čvrstinom prianjala uz svoju prvu ljubav, kojoj je ostala vjerna. Podsjetio je da je ona imala i drugih ljubavi. Naime, voljela je svoju Družbu i voljela je Stadlera. Podsjećajući na njezinu ljubav prema Stadleru Biskup se sjetio kako je s. Joakima rekla: „Oni ne mogu okrečiti što je on napravio“. Nadalje je Biskup rekao da je ona voljela svoju obitelj, svoj kraj, Hrvatski narod i svakog čovjeka. Biskup je kazao da je to punina života i ubrani plod, te podsjetio da je ona sve to oplemenila i pročistila u svojoj patnji. Pri koncu propovijedi Biskup je poručio sestrama i rodbini da duboko vjeruje da s. Joakima može biti uzor jednostavnosti, te podsjetio da je savršenstvo u jednostavnosti.

Nakon propovijedi nastavilo se sa slavljem mise zadušnice, a nakon toga je uslijedilo zajedništvo kod obiteljskog stola.

s. M. Ljilja Marinčić