VITEZ: U petak 8. lipnja 2012. godine, preminula je u 85. godini života Anđa Blažević – mama naše s. Lucije Blažević. Tog se popodneva oko 15 sati s. Lucija telefonom čula sa svojom mamom koja joj je, iako bolesna, uspjela reći posljednji zbogom – do viđenja. Malo nakon toga, dok se s. Lucija sa kandidaticama spremala poći u sarajevsku prvostolnicu na proslavu Stadlerovog dana, dobila je vijest da se njezina mama preselila u vječnost.

Pokojna je Anđa Blažević rođena 9. veljače 1928. godine u Gornjim Korićanima odakle se s mužem i sa djecom preselila u Vitez. Sa svojim mužem pokojnim Stankom rodila je četrnaestero djece, od kojih je osmero živo – sedam kćeri i jedan sin. Drugo od četrnaestero djece posvetilo se potpuno Bogu u našoj redovničkoj zajednici, a to je naša s. Lucija.

Sprovod pokojne Anđe predvodio je 9. lipnja 2012. na groblju Jardol fra Marko Kepić, župnik župe Sv. Juraja mučenika u Vitezu. Fra Marko je najprije izrazio kršćansku sućut, a onda se osvrnuo na život pokojne bake Anđe koju je dobro poznavao. Naglasio je između ostaloga da je baka Anđa bila velika Gospina štovateljica. Od kako je doselila u župu Vitez bila je poznata po svojoj narodnoj nošnji i krunici koja joj je uvijek bila u rukama. Dok je mogla hodati ni jedan Gospin mjesec nije prošao, a da baka Anđa nije došla na Marijansku pobožnost i svetu misu. Kad je prije tri godine pala na bolesnički krevet fizički nije mogla ići u crkvu, ali je bilo očito da je ona srcem s Isusom. U svojoj teškoj bolesti često je tražila da je svećenik dođe ispovjediti i pričestiti. Fra Marko se prisjetio kako se baka Anđa, dok je mogla pričati, iscrpno ispovijedala, tako da ju je on morao zaustaviti i reći joj: pa Bako, nije to grijeh! Kako za života tako i u bolesti baka Anđa nije ispuštala krunice iz ruku. Svaku večer je preko Radiopostaje »Mir« Međugorje aktivno pratila krunicu i svetu misu. Dok je preko Radija pratila svetu misu, iako je bila bolesna, tražila je da ju se stavi u sjedeći položaj, jer nije mogla zamisliti da bi tada ležala. U svetu misu se znala toliko uživjeti da se ukućanima činilo da je u tim trenucima ona u potpunosti tamo gdje se slavi misa. Za vrijeme svete pričesti zatvorila bi oči, činilo se kao da prima Presveto Tijelo Isusovo. Iako je tri godine provela u teškim bolovima osmjeh nije silazio s njenog lica, a i za šalu je uvijek bila spremna. Pri kraju njezinog života liječnik je rekao da nju drži na životu samo ljubav i pažnja. Utješne su bile župnikove završne riječi: „Siguran sam da je moja baka Anđa u nebu!“

Dok zahvaljujemo Bogu za život pokojne bake Anđe, pomolimo se za pokoj njezine duše i pokušajmo usvojiti nešto iz života onih koji su otišli pred nama.