VITEZ: U subotu 26. svibnja 2012. godine, preminula je u 89. godini života i 66. godini redovništva, u Domu Sv. Josip u Vitezu naša draga sestra M. Paula (Mara) Šarić. O njezinom životu i požrtvovnom radu progovorila je provincijska glavarica s. Admirata Lučić na pokopu 27. svibnja 2012. godine. Svetu misu zadušnicu u kapeli Doma Sv. Josip u Vitezu predvodio je u 16 sati fra Mirko Bobaš, župni vikar župe Vitez, uz koncelebraciju petnaestak svećenika i uz sudjelovanje časne majke s. M. Radoslave Radek s njezinim vijećem, te uz sudjelovanje provincijske glavarice splitske provincije s. Sandre Midenjak sa sestrama iz Livna, rodbine preminule majke Paule okupljenih zajedno sa s. Maria-Anom Kustura, velikim brojem naših sestara i vjernika.

U svojoj propovijedi fra Mirko je najprije izrazio kršćansku sućut, a onda je podsjetio da se vjera ne boji smrti, već se nevjera boji smrti. Prisjetio se da je u situacijama smrti i Isus plakao, plakao je za Lazarom. No, plakao je zbog rastanka, a ne zbog nestanka. Fra Mirko je potom zahvalio sestri Pauli na uzornom služenju Bogu, Katoličkoj Crkvi, svojoj Družbi i Provinciji, svim ljudima mira i dobra i svom hrvatskom narodu. Na kraju propovijedi je zamolio Boga da sestra Paula počine u miru Božjem u znaku križa i u sjenu svoga križa.

Nakon mise zadušnice sprovodna povorka se uputila na groblje Dubravica, župa Vitez, na kojemu je pokopana majka Paula. Obred sprovoda vodio također fra Mirko Bobaš.

Zahvaljujući Bogu za majku Paulu Šarić i moleći joj vječni pokoj prisjetimo se njezinih riječi koje je kao vrhovna glavarica Družbe napisala sestrama na Spasovo 1974. godine: Ako želimo biti Božje, a dužne smo to biti, naše srce treba da bude oltar posvećen samoj Ljubavi, Dobroti i Istini. Uporedo s time ide i pomirenje. […] Učinimo sve da omilimo Srcu Gospodinovu, jer samo će ono srce biti u pravom smislu Gospodinu posvećeno koje mu dosljedno želi trajno pripadati i koje širinom apostolske ljubavi želi dalje nasljedovati divne kreposti tog Božanskog Srca. 

Oproštajni govor provincijske glavarice na groblju Dubravica, župa Vitez

Draga časna Majko Radoslava, poštovani svećenici, draga rodbino naše majke Paule, drage sestre, dragi prijatelji i vjernici! Dopustite mi u ime sestara Služavki Malog Isusa reći nekoliko crtica iz bogatog života naše drage majke Paule.

Rođena je u Podgrađu – Uskoplje 11. veljače 1924. godine. Bila je osmo dijete roditelja Ilije i Pavke rođ. Ivanković uz koje je provela sretno djetinjstvo. Upoznala je sestre Služavke Malog Isusa i poželjela biti sestra redovnica. Ostvarila je želju te nakon novicijata, pod vodstvom učiteljice sestre Fabijane Bukljaš, položila prve svete zavjete u Sarajevu u Samostanu Betlehem na Veliku Gospu 1946. Kao mlada sestra je živjela teško vrijeme II. svjetskog rata. Puno puta nam je pričala o nevoljama progonstva kroz koje je zajedno sa sestrama prolazila i kako je nakon teške bolesti čudom ozdravila.

Doživotne zavjete je položila 1952. godine za vrijeme vrhovne glavarice sestre Flavije Tomić. Družba joj je dodjeljivala službe u našim zajednicama: u Sarajevu, Vinkovcima, Zagrebu. S prvom zajednicom sestara SMI poslana 1955. godine  u Belgiju – Audregnies. Sestre su preuzele  njegu bolesnika a sestra Paula vodstvo zajednice i kuće. Trideset godina je živjela u Belgiji. Njene misli su uvijek bile u Bosni uz sestre, uz hrvatski narod. Nastojala je pomoći sestrama gdje god i kad god je mogla. Promicala je izobrazbu i školovanje sestara. Pokrenula je razne dobrotvorne akcije za pomoć našoj Domovini. Za vrhovnu glavaricu Družbe izabrana je 1970. na mandat od 6 godina, a zatim je izabrana za provincijsku glavaricu Sarajevske provincije 1977. i tu je službu obavljala kroz šest godina. Starosnu dob je živjela u Kući Navještenja u Gromiljaku i zadnje tri godine u Domu Sveti Josip u Vitezu. S krunicom u ruci, okrijepljena svetim sakramentima, blago je preminula u Domu Sveti Josip 26. svibnja 2012, u predvečerje Duhova.

Zvale smo je majka – majka Paula. Voljela je Dijete Isusa, voljela je Crkvu i njene svećenike, voljela je Družbu, Voljela Utemeljitelja, voljela je bolesnike, voljela je sestre. Njena ljubav je utkana u povijest Družbe SMI i u povijest svake sestre. Svima je bila sestra i majka. Trideset godina je provela uz bolesnički krevet njegujući bolesnike. Stotinama ljudi je na kraju njihovog životnog hoda zatvorila umorne oči. Često nam je govorila o misteriju života i tajni prelaska u vječnost. Vjerujem, da su joj oni otvorili vrata vječnosti.

Danas nam, draga majko Paula, ne možeš ništa više reći. Tvoje su oči usnule. U srcu možemo prebirati milosti koje je dobri nebeski Otac po Tebi podario Crkvi. Dogorjela je Tvoja životna svijeća i ugasio se jedan ovozemaljski posvećeni život. U Tvojim rukama je danonoćno bila Gospina krunica. Nikada se nisi umarala ponavljajući Marijinu molitvu. Ništa nije umaklo Tvom  srcu i očima a da to nisi prikazala Spasitelju po Marijinim rukama. Rođena si na dan Marije Lurdske, svete zavjete si položila na Veliku Gospu i cijeli život Ti je protekao uz Isusovu majku. U zadnjim godinama si puno pobolijevala, ali nikada nisi prestala brinuti o osobama koje su Ti dolazile i tražile pomoć za svoje duševne i tjelesne boli. Za svih si molila, i učila ih moliti. Ljubila si prirodu i vjerovala kako se u prirodi, koju je Bog stvorio, nalazi lijek za svaku ljudsku bol.

S puno poštovanja si nam pričala o svojim roditeljima. Sama si zapisala: „Majka je trajnom molitvom i postom pomagala nas i sve one koji su bili potrebni njene pomoći. Postila je četiri dana u tjednu. Otac pobožan čovjek liječio je ljude te vodio sprovode preminulih okolnih susjeda, kada nije bilo svećenika. Rado su darovali ne samo svoje vrijeme nego su prema svojim mogućnostima pomagali potrebnije od sebe“.

Danas, draga majko Paula, želimo vjerovati da si uz njih susrela i svoju trojicu braće o kojima si često s bolju pričala: Ivica, Anto i Mirko otišli su u rat kao domobrani i nikada se više nisu vratili. Proživjela si život u čežnji da ih vidiš ili saznaš gdje i kako su nestali. I u Tvojoj braći je oličeno mučeništvo i pogibije u našem hrvatskom narodu.

Imala si svoje bolesnike, svoje siromahe, imala si nas sestre, imala si i jedinu rođenu sestru Ivku sa obitelji. Vjerujem da je Tvoja molitva i ljubav prema Crkvi utjecala na izbor životnog puta Tvojih nećakinja, naše sestre Maria Ane i sestre Vijaneje Kustura koje su postale redovnice.

Tvoj zadnji ovozemaljski dan je protekao u adoraciji Presvetog oltarskog Sakramenta, isto kao i svakog dvadesetpetog u mjesecu kada si skupa sa cijelom zajednicom zahvaljivala nebeskom Ocu za rođenje Isusa Krista.

Danas stojimo u ovom groblju gdje su pokopani mnogi mučenici domovinskog rata s dubokim poštovanjem i zahvalnošću za Tvoj posvećeni život. Vjerujemo kako gledaš sveto lice Onoga kojega si svom dušom ljubila kroz život. Vjerujemo da si i nas, sve koje si poznavala, ponijela u duši pred Očevo lice i da se za nas moliš. Pri odlasku si molila oproštenje od svih, a mi Te danas molimo da nam oprostiš što nije bilo dobro i živom vjerom vapimo da počivaš u miru Božjem. Hvala Ti, draga majko Paula za sve! Pokoj Vječni daruj joj Gospodine!