BOG SE BAVI SVAKOM DUŠOM NAPOSE KAO DA NEMA NJOJ JEDNAKIH

Blagdan svete Male Terezije; 1. listopada 2022.

80. obljetnica dolaska sestara Služavaka Malog Isusa u Doboj

1. Na Euharistijsko slavlje u župnoj crkvi Presvetoga Srca Isusova u Doboju okupilo nas je zahvalno molitveno sjećanje na dolazak sestara Služavaka Malog Isusa u ovaj grad prije 80 godina. Zato ovom svetom Misom zahvaljujemo Gospodinu Bogu za sve njegove blagoslove kojima je, kroz osam desetljeća od toga sretnog događaja pa do danas, po molitvama i djelovanju sestara, obdario ovaj grad i njegove ljude. Sjećamo se sa zahvalnošću svih sestara koje su ovdje, po svom redovničkom služenju, molitvom i radom, svjedočile da Isus voli sve ljude te tako sebe izgrađivale u kršćanskim krepostima a drugima navješćivale da Bog očituje svoju blizinu po dobroti i ljubavi koju svaki čovjek iskazuje drugim ljudima, a posebice oni što se ponose Isusovim imenom.

Prema starim zabilježbama, u ponedjeljak 16. studenoga 1942. oko četiri sata popodne došle su u Doboj četiri sestre. Bile su to: Honorata Matica poglavarica, Silvija Lučanin koja će poučavati u glazbi, Amalija Begović da vodi brigu o domaćinstvu i Lidija Svetić čija će zadaća biti briga za djecu u zabavištu.

2. Nakon dolaska, sestre su u ovom gradu osnovale redovničku kuću koju su nazvale „Zavod svete Male Terezije“ jer su se brinule ponajviše o djeci, osobito o onoj koja su bila ostavljena i siromašna, što je ustvari osnovna karizma ove cijele redovničke zajednice. Tako su sestre u ime „malog“ Isusa i pod nebeskom zaštitom i zagovorom „male“ Terezije brinule ponajviše o „malim“, nezaštićenim i bezazlenim Božjim stvorenjima kojima je trebala pomoć, ali su također podučavale mlađariju na glasoviru i vodile crkveni zbor, uređivale crkvu, priređivale prigodne akademije, posjećivale okolne župe i u njima pomagale. A danas, u svom „Samostanu svete Male Terezije“, sestre se brinu za starije i bolesne gospođe i primjerom svjedoče kršćansku istinu, izrečenu stihom poznate i vrlo stare liturgijske pjesme (Paulinus de Aquileia, 796.): „Gdje je ljubav i prijateljstvo, ondje je i Bog.“

3. Danas cijela Katolička Crkva proslavlja blagdan svete Male Terezije (1873.-1897.), blaženice od 1925. i svetice od 1927. godine, časne sestre karmelićanke, suzaštitnice misionarskoga djelovanja i crkvene naučiteljice.

Sveti Ivan Pavao II. je u propovijedi, održanoj u povodu proglašenje svete Male Terezije crkvenom naučiteljicom (19. listopada 1997.), govoreći Ljubavi kao središtu njezina nauka, kazao: „Kako se u ovom trenutku ne sjetiti onoga što se može smatrati njezinim vrhuncem u svjetlu govora o emotivnom otkriću koji joj se dogodio glede posebnog osobnog zvanja u Crkvi? 'Ljubav – piše ona – mi je dala ključ moga poziva. Shvatila sam da, ako Crkva ima tijelo, koje je sastavljeno od različitih udova, najpotrebniji i najčasniji od svih nije joj nedostajao: shvatila sam da Crkva ima srce i da je ovo srce zapaljeno Ljubavlju. Shvatila sam da samo Ljubav čini da djeluju udovi Crkve: da, ako bi se Ljubav ugasila, apostoli ne bi više navješćivali Evanđelje, mučenici bi odbijali prolijevati svoju krv… Shvatila sam da Ljubav obuhvaća sve pozive (…) Tada sam u izljevu svoje skoro pomahnitale radosti uzviknula: O Isuse moja Ljubavi…, konačno sam našla svoj poziv. Moj poziv je Ljubav.'“ To su misli jednostavne duše koje same po sebi prizivaju Isusove riječi: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima“ (Lk 10,21). I vrlo je sretna okolnost, za koju zahvaljujemo Božjoj providnosti, što su upravo te riječi dio odlomka iz Evanđelja koji se danas navješćuje na liturgijskim slavljima.

„Terezija iz Lisieuxa nije samo naslutila i opisala duboku istinu Ljubavi kao središte i srce Crkve, nego ju je intenzivno živjela u svom kratkom životu. Upravo ta podudarnost između nauka i konkretnog iskustva, između istine i života, između naučavanja i prakse, posebnom očitošću zrači u ovoj svetici i čini je zanimljivim uzorom posebice za mlade i za one koji su u traženju autentičnoga smisla kojega bi dali svome postojanju.

Naspram praznine tolikih riječi, Terezija ukazuje na alternativu jedine Riječi spasenja koja, shvaćena i življena u tišini, postaje izvor obnovljenoga života. Racionalističkoj kulturi i previše često prožetoj praktičnim materijalizmom ona, jednostavnošću koja razoružava, suprotstavlja 'mali put' koji, držeći se bitnoga u stvarima, vodi do tajne svakoga života: Božja Ljubav obuhvaća i prožima svaku ljudsku životnu priču. U vremenu, kao što je naše, koje je u tolikim vidovima obilježeno kulturom prolaznoga i hedonizma, ova nova crkvena naučiteljica se pojavljuje obdarena posebnom sposobnošću da prosvijetli um i srce onoga tko žeđa za istinom i ljubavlju“ (Ivan Pavao II., 19. listopada 1997.).

4. Naspram napasti da se čovjek zatvori u prolazno i uživanje, kršćanski sveci nude svoj kriterij dobroga i korisnoga i svoj način odnosa prema sebi i svijetu. Tako i sveta Mala Terezija svojim primjerom upravo nam želi poručiti gdje su prave vrednote, koji je pravi put i što je poštenje. Ona predlaže ljubav kao jedini pravi način vrednovanja stvari i želi potrošiti svoj život ljubeći Boga i njegova stvorenja. U tom smislu ona kaže doslovce: „Ja nemam drugoga sredstva da ti dokažem svoju ljubav, nego da bacam cvijeće, to jest, da ne propustim nijednu malu žrtvu, nijedan pogled, nijednu riječ, da iskoristim sva najmanja djela i da ih činim iz ljubavi…“ Pri tomu, djela ljubavi ne moraju biti velika, ali moraju biti onolika koliko su nam moguća, o čemu ona veli: „Isus ne gleda toliko na veličinu djela niti na njihovu teškoću koliko na ljubav koja potiče na ova djela.“

Kao savjet na putu našega obraćenja i posvećenja, neka nam posluže također sljedeće jednostavne riječi današnje svetice: „Dajete mi povoda da mislim na posve malo dijete koje počinje stajati na nogama, ali još ne zna hodati. U želji da dođe do svoje majke gore na stubištu, ono diže svoju nožicu da se popne na prvu stepenicu. Uzaludna muka! Ono padne uvijek iznova, ne mogavši ići naprijed. Pa dobro, pristanite biti ovo malo dijete. Vježbom u svim krepostima, dižite uvijek vašu nožicu da se uspnete po stubištu svetosti. Nećete uspjeti popeti se ni na prvu stepenicu, ali od vas dragi Bog traži dobru volju. Napokon, pobijeđen vašim uzaludnim naporima, On će sam sići i, uzevši vas u naručaj, odnijet će vas zauvijek u svoje kraljevstvo.“

Kao ustuk protiv napasti da sudimo druge pa i da ponekad možda prigovaramo samome Bogu što voli svako svoje stvorenje, pa i ono koje se otisnulo lošim putom tako što ga strpljivo čeka, bit će nam od koristi Terezijino zapažanje: „Kao što sunce u isti čas obasjava i visoke cedre i svaki mali cvijetak kao da je jedini na zemlji, isto se tako naš Gospodin bavi svakom dušom napose kao da nema njoj jednakih.“

A svima koji bilo gdje i bilo kada sudjeluju na Euharistijskom slavlju, za vrijeme kojega se događa silazak Boga među ljude, konačnu svrhu Isusova dolaska na euharistijski način Terezija tumači ovako: „On ne silazi svaki dan s neba zato da ostane u zlatnom ciboriju, nego da nađe drugo nebo koje mu je neizmjerno milije nego prvo: nebo naše duše načinjeno po njegovoj slici, živi hram Presvetoga Trojstva!“

Odnosno, jer se Gospodin bavi svakom našom dušom napose kao da nema njoj jednakih, Isus i nama poručuje: „Radujte se što su vam imena zapisana na nebesima“ (Lk 10,20). A po zagovoru svete Male Terezije, neka Gospodin, pobijeđen našim upornim plemenitim nastojanjima i djelima ljubavi, siđe i, uzevši nas u naručaj, odnese nas zauvijek u svoje kraljevstvo.