Misijski put nadbiskupa Stadlera po odredbi Božje Providnosti 

Ovog osmog svibnja pratimo Stadlera na putu koji ga vodi u Bosnu, po odredbi Božje Providnosti. Prisjetimo se kako smo u prošlom mjesecu spomenuli da je Stadler još kao dijete bacao svoj pogled preko Save u susjednu Bosnu, odakle se doseliše roditelji bake i majke, čuo je i vidio kako jadni katolici pate i trpe u okrutnom sužanjstvu. Od tada datira njegova posebna ljubav i sućut prema njima. Ni Stadler nije mogao otkriti tajne namisli Božje s njim, da će polje njegova apostolskoga rada biti baš Bosna, gdje će raditi, trpjeti, i umrijeti.“ A ovako je to bilo: Davne 1881. godine kada je papa Lav III objavio bulu „Ex Hac augusta“ i tom bulom uspostavio redovitu crkvenu hijerarhiju u Bosni, postavilo se pitanje tko će prvi na nadbiskupsku stolicu vrhbosansku. Bilo je više kandidata, ali je superior sestara milosrdnica Fidelis, dobar poznavatelj Bosne preporučio Stadlera. Bečki nuncij Jacobini htio ga je vidjeti, te je osobno došao u Zagreb, a Stadler bi pozvan kod nadbiskupa Mihalovića, a da nije ni znao zašto. I tako je kocka pala na Stadlera. Uoči Tjelova molio je Stadler sa svojim kolegom časoslov u svom stanu, kad mu stiže poruka od bana Pejačevića da odmah dođe u Banske dvore, gdje mu ban isporuči da je predložen za sarajevskog nadbiskupa. Iste godine biva Stadler prekanoniziran i posvećen za biskupa u Rimu 20. studenog 1881.godine. Iz Rima kreće mladi biskup Stadler preko Beča u Zagreb, odakle se zaputi u Bosnu, no najprije svrati rodno mjesto- u Slavonski Brod, gdje mu rodoljubivi Brođani upriličiše veličanstven doček. Njemu dodoše u Slavonski Brod i obližnji franjevci, da poljube svomu prvomu nadbiskupu ruku. Nakon zanositih pozdrava svome sugrađaninu, zaželiše Brođani zadnji „S Bogom“. Od svih Brođana najviše se radovala baka Oršićeva, koja je maloga Josipa poslije smrti njegovih roditelja kao sina zavoljela i ljubila. Sva sretna i ushićena gledala je negdašenjeg malog Josipa kao nadbiskupa, kako mu je prije 10 godina bila prorekla. I gle, sad se njezino proročanstvo ispunilo.

11. siječnja 1882. godine, stupi Stadler u Bosnu kao njezin nadbiskup. Svuda su ga franjevci s pukom najoduševljenije pozdravljali, pratili na putu, pokazivali lijepe naše krajeve i pričali mu zgode i nezgode iz davne i nedavne mučeničke prošlosti. Tako dočekivan i praćen stiže Stadler 13. siječnja u ravnu Zenicu predvečer. Tu je nadbiskupa dočekao i srdačno pozdravio s narodom tadašnji župnik i ugledni franjevac Anto Ćurić. Tu, u središtu Bosne, u središtu negdašnjega partnerstva, koje je zanijekalo božanstvo Kristovo, te tako pridonijelo godine 1463. padu kraljevstva Bosne pod tursku vlast, dao je Stadler oduška svojoj neodoljivoj ljubavi prema Isusu, Sinu Boga živoga, upravivši na sebe njegove riječi: „Oganj sam došao baciti na zemlju, pa što hoću nego da se zapali!“ (Lk 12.49.)

U tim riječima naviješten je program budućega Stadlerova života i rada, izražena njegova glavna misija kao nadbiskupa u Bosni: još jače učvrstiti i raspiriti vjeru u božanstvo Kristovo, što su je već prije franjevci usadili u srcima vjernika u Bosni, a onda uvesti pobožnost Presv. Srcu Isusovu, koja će jače upravljati njihova srca ljubavlju prema Njemu. Osim drugih franjevaca, dva franjevca definitora, fra Bono Milišić, kojega je Stadler, kao klerik od svih franjevaca iz Bosne prvoga vidio u Rimu i fra Marijan Marković, koji kasnije posta biskup u Banjaluci, i to najviše zauzimanjem samoga Stadlera, dakle; njih dvojica bili su izabrani, da u ime franjevačke redodržave bosanske, službeno dočekaju i prate Stadlera sve do Sarajeva. Definitor Marković, istaknuvši Stadlerovu posebnu ljubav prema Bosni održa tom prigodom govor: „Svemogući i dobri Bog ravna i vodi cijeli svijet i sve stvari na svijetu prema nedostiživoj mudrosti i beskonačnoj dobroti svojoj. On upravlja životom svakog čovjeka i privodi ga njegovoj svrsi. To vrijedi naročito za neke znamenite muževe u Katoličkoj Crkvi, koje Bog od vremena do vremena podigne u najkritičnijem času po Crkvi. Takve ljude on odlikuje darovima naravi i milosti, osposobljuje u svakovrsnoj znanosti i nauci, pa što ih određuje za veću službu- tim veće darove i milosti za tu službu podjeljuje. Među ovakve rijetke i znamenite muževe spada i Stadler.“

Vrlo su značajni govori što ih je održao Stadler. Odgovarajući na pozdrav fra Ante Ćurića, spomenuo je, kako je donedavna u ovim zemljama zveckalo ubojito oružje, ali sada su nastala druga vremena. Sad moramo mačem znanosti i mačem nauka u miru vojevati, šriti prosvjetu u narodu i pridizati materijalno stanje. Svoj govor završi Stadler veoma značajnim Isusovim riječima: „Oganj sam došao baciti na zemlju, pa što hoću, nego da se zapali!“ Prije nego će Stadler stupiti u prvi župni stan svoje Nadbiskupije, pozdravi ga definitor Marković na pragu riječima Svetog pisma: „Izađi iz zemlje svoje i od roda svojega i dođi u zemlju, koju ću ti pokazati. I učinit ću te velikim narodom i blagoslovit ću te i proslavit ću ime tvoje i bit ćeš blagoslovljen. (Mojs. 12, 1-2) I u daljnjem govoru duhovito opisuje Stadlerov dolazak u Bosnu. Stadler očevidno blago ganut, najtoplije zahvali starješinstvu Franjevačke redodržave, naglasivši da će u njemu naći bratsku ljubav, pomoć i jak oslonac, bude li kakvih neprilika i nezgoda u rada za vjeru i domovinu.

Dana 14. siječnja dođe Stadler preko Vjetrenice u Han-Kumpaniju, gdje ga dočeka isusovac otac Erik Brandis, koji je još 6. siječnja osvanuo u Travniku, da nađe mjesto za buduće sjemenište. Odatle po velikoj studeni krene velika povorka preko Busovače prema Kiseljaku. Stadler hrli poput vihora, kako bi na Ime Isusovo započeo svoj apostolat. Na čitavome putu bi izlazili župnici na glavni drum s narodom iz udaljenih i obližnjih sela, kako bi iskazali svoje poklone, štovanje i osjećaj radosti zbog dolaska novog pastira. Val iskrenog oduševljenja bijaše zahvatio i narod i dušobrižnike, župnike franjevce. Na Kiseljaku se sjati silno mnoštvo naroda predvođenih franjevcima iz Kreševa i Fojnice, dakle iz dva najstarija ugledna samostana- na čelu s fra Grgom Martićem. Nadbiskup sav blažen zbog tolike odanosti i ljubavi braće franjevaca grli ih kao braću i pobožnome puku dijeli svečano svoj blagoslov.

Nadomak Sarajeva u Blažuju zbi se ganutljiv prizor. Stadler se tu zaustavio, izašao iz kočije, i klečeći izmolio Nicejsko vjerovanje i poljubio zemlju. Već je bio mrak kad je nadbiskup Stadler stigao do svoje „Katedrale“ u Sarajevu. Bila je to mala drvena crkvica sv. Ante, u kojoj je svečano ustoličen za nadbiskupa. Pod sv. Misom asistirali su nadbiskupu: sarajevski župnik fra Andrija Buzuk, fra Marijan Marković i fra Ilija Ćavarović. U crkvi je sa svoga prijestolja čitao pastirsko pismo i kraći govor za kler. Tekst i čitav govor bio je iz Poslanice s. Petra: „Pasite povjereno vam stado Božje, nadgledajte ga - ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju; ne radi prljava dobitka, nego oduševljeno; i ne kao gospodari Baštine nego kao uzori stada. Pa kad se pojavi Natpastir, primit ćete neuveli vijenac slave.“

Iza poklona vojničkih i civilnih predstavnika grada Sarajeva, i biskup fra Paškal Buconjić napose pozdravi Stadlera u ime franjevaca i katolika Bosne i Hercegovine. Tako se svrši opća svečanost i veselje.

Sutradan se sastadoše definitori s provincijalom- fra Nikolom Krilićem kod Stadlera te u sjednici pretresoše najvažnija pitanja.

Istoga dana objavio je nadbiskup Stadler prvu pastirsku okružnicu „Crkvi Božjoj u Sarajevu i svim vjernicima, koji su u nadbiskupiji vrhbosanskoj“. U ovoj poslanici govori o raspetome Isusu. Na kraju okružnice ovako sebe i svoje stado posvećuje raspetome Spasitelju: „Gle, evo i ja, predragi Spasitelju moj, Tvojem milom pozivu se odazivam, te sebi i cijeloj Nadbiskupiji, koju si mi nevrijednom milostivo povjerio, trostruki stan u Tebi uzimam. Ja sebe i sve ovce Tvoje, koje si mi povjerio, stavljam u otvorene rane ruku Tvojih, da uvijek pred očima imajući djela ruku Tvojih, djela za nas učinjena kroz cijeli Tvoj život, naročito na križu i sami počnemo djela Tebi ugodna činiti i od njih se ne damo rastaviti. Tebe, predragi Isuse moj, i Tvoje dragocjenom krvlju otkupljene, a meni od Tebe milostivo povjerene ovce, stavljam u otvoreno Tvoje ljubavlju goruće srce, da tu promatrajući neizmjernu ljubav Tvoju, od koje si za nas čovjekom postao i na drvetu križa za sve umro, od ljubavi i sami naspram Tebi usplamtimo, te nas ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sile, ni što je sad, ni što će biti, ni moć, ni visina, ni dubina, ni drugo kakvo stvorenje ne uzmogne razdvojiti od ljubavi Božje, koja je u Tebi Isuse Kriste, naš Gospodine!“

Stadler je bio u trajnome sjedinjenju s Bogom. Zato u desnoj ruci drži časosolov, kojega nikada nije propustio do smrti. Dodajmo ovome i svetu krunicu, koju je Stadler cijelu- to će reći sva tri Otajstva, čitavoga svoga života molio svaki dan. U tim simbolima je ključ njegove svetosti, njegove veličine i čudesnih uspjeha.

Priredila:  s. Manda Pršlja