Molitva krunice

U ovom mjesecu posvećenom Gospi, kao poticaj za Stadlerovo donosimo nekoliko razmišljanja o molitvi krunice iz Stadlerove poslanice napisane 18. rujna 1883. god., a objavljene u službenom glasilu „Srce Isusovo“, br. 9, rujan 1883., str. 142. – 147.

Prije 135 godina, nadbiskup Stadler je, ponukan preporukom pape Leona XIII. da cijela Crkva, u listopadu, za njega moli svetu krunicu, pisao svojim svećenicima poslanicu u kojoj poziv svetog oca na zajedničku molitvu krunice sveg naroda Božjeg uspoređuje sa ujedinjenošću prve Crkve u molitvi za apostola Petra dok se nalazio u tamnici. Uz snažne i poticajne misli o molitvi Krunice, Stadler potiče na ustrajnu i žarku molitvu za svetog oca, tumači ružarij (krunicu) i daje određene upute o obavljanju te pobožnosti.

Stadler najprije govori o tom divnom jedinstvu naroda Božjeg u molitvi  koja se u Crkvi pamti sve od samog početka. Opaža divnu svezu između svetog oca i svih ostalih biskupa i vjernika, „koja nas u Kristovoj crkvi u jednu obitelj veže“. „Kad god je za to udario tko na vrhovnu glavu, svi su se vjernici, ugledajući se na primjer prve crkve, u molitvi složili i sjedinili, da kao zabrinuto stado potraže pomoć...kod Boga, koji istina dopušta da oluja progonstva lađu crkve ljulja, ali ne dopušta niti može dopustiti da ju uništi.“

Stadler nadalje piše kako sveti otac Leon, poziva vjernike svega svijeta da mu pomognu u njegovoj nevolji oružjem molitve. Molitva koja je po svim krajevima svijeta, po svim zemljama, po svim pobožnim obiteljima tako rasprostranjena jest molitva krunice ili očenaši. „Krunicu je iznašla sama majka Božja i naša Marija, kako ju je svom sluzi Dominiku uručila kao oružje protiv neprijatelja našeg spasa. Uspjeh koji je sveti Dominik po krunici polučio, dovoljno pokazuje, da to oružje uistinu od one potiče, koja je paklenoj zmiji satrla glavu. Jer krunicom pobi on bludnje, strasti zauzda, a nestalu krepost opet uspostavi.“

„Krunica je doista najkrasnija molitva; ona obuhvaća sve, što je kršćaninu vjerovati, ufati i ljubiti; ona u sebi sadrži najglavnije istine naše svete vjere ona je prikladna za svaku dob, za stare i mlade, za sve osobe učene i neuke za zdrave i bolesne; ona je najbolji molitvenik bez molitvene knjižice i za one koji ne znaju i koji znaju čitati, ona nam predočuje Spasitelja i djelo otkupljenja, ona nas sjeća Marije i svega što je učinila za naš spas“.

„Jedva da ima bolje molitve, koja bi Bogu draža, a Marija bila milija od krunice, te će jedva biti molitve, koja će onako sigurno prodrti oblak i preko Marije do prijestolja Božjega brže doći i hitrije biti uslišana kao krunica“.

Stadler potiče vjernike da se vesele tome što je sveti otac naložio da se u nevoljama upravo krunicom obrate na majku Mariju te da preko nje cijeloj Crkvi isprose potrebnu pomoć. Taj Stadlerov poticaj može danas vrijediti i za nas jer smo od naših mjesnih pastira upravo u ovom mjesecu pozvani ujediniti se u molitvi krunice kako bi preko ruku i srca nebeske Majke izmolili duhovnu obnovu katolika u cijeloj krajevnoj Crkvi u BiH kao i druge potrebne nam milosti.[1]

Pitanje je samo jesmo li mi zabrinuti zbog nevolja koje spopadaju naš narod, naše obitelji, župne zajednice, naše mlade ili su nam egoizam i hedonizam tako otupili srce pa nas se sve to ne dotiče? Ne dopustimo da nam uši i srce ostanu zatvoreni pred pozivom naših pastira, koji nas pozivaju da se naoružamo oružjem pred kojim đavli strepe i bježe i ustrajno, marljivo i pobožno, baš svakodnevno idemo u borbu za naše osobno dobro i dobro mjesne Crkve čiji smo udovi!

Neka nam i ove riječi nadbiskupa Stadlera budu poticaj i snaga da se prihvatimo te borbe:

Krunica je „oružje protiv nehajstva u vjeri, protiv pokvarenosti u ćudoređu koja sve više uzima maha. Za naš je puk, doista spasonosno moliti krunicu, jer si njome moleći vjerovanje, dozivljemo u pamet vječne istine, a u očenašu predočujemo svemoćnost Oca nebeskoga, milosrđe Sina i ljubav Duha Svetoga, kao i vlastitu slabost, potrebe, krivnje svoje, tražeći im lijeka kod Boga.

Krunicom svaki od nas najprije moli da mu Bog umnoži vjeru, te se tim u dužnoj poslušnosti svome svemoćnom Bogu pokorava; zatim, prosi jakosti u ufanju, podiže svoj pogled sa ovih prolaznih dobara k vječnim, koja mu je milosrdni Spasitelj stekao; napokon, moli, neka bi mu Bog užgao srce ljubavlju, da čistim i zahvalnim srcem njemu jedinomu uzmogne služiti.

Krunica, opetujuć Anđeoski pozdrav, kojim se je najprije navijestio spas u Isusu Kristu, predočuje nam tajne otkupljenja te nas upućuje na posrednika između Boga i ljudi, na onoga, preko kojeg jedino pristupamo Ocu, po kojem jedino pomoć dobivamo; upoznaje nas sa svim što nam daje vremenitu i vječnu sreću – s utjelovljenjem, sa životom, mukom i smrću, s uskrsnućem i uzašašćem našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista, sa došašćem Duha Svetoga i njegova djelovanja u Crkvi; upoznaje nas sa krepostima i slavom BDM: sa samim dakle istinama, o kojima ovisi naš spas.

Dao Bog te naš puk i mi s njim dan na dan krunicu molili! Učinimo li to, budimo uvjereni, da ćemo ovdje puno milosti, a ondje slavu nebesku od Boga po Mariji zadobiti.“

Priredila: s. M. Jelena Jovanović

[1] Vidi u cijelosti Poziv biskupa BK BiH na molitvu krunice: http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=76082