Apostolska pobudnica „Vita consecrata“ 25 godina poslije

Našoj braći i sestrama u posvećenom životu,

neprestano zahvaljujemo za vas „zbog milosti Božje koja vam je dana u Kristu Isusu:  u njemu se obogatiste u svemu“ i „pozva vas u zajedništvo Sina svojega Isusa Krista, Gospodina našega“ (1 Kor 1,4.9)

U ovom dramatičnom trenutku suosjećamo sa svim ljudima

„u nevolji i postojanosti“ (usp. Otk 1,9), ne samo zbog pandemije, već ponajviše zbog njenih posljedica s kojima se suočavamo u svakodnevnim događanjima u Crkvenoj zajednici i civilnom društvu. Posvećene osobe pozvane su buditi nadu u svim ljudima.

Ne želimo da prođe neopažena 25. obljetnica (25. ožujka 1996.) objave Apostolske pobudnice sv. Ivana Pavla II. „Vita consecrata“, plod rada IX. skupštine biskupske sinode koja se održala u listopadu 1994. U pobudnici su biskupi više puta potvrdili da „posvećeni život stoji u samome srcu Crkve kao bitni dio njenog poslanja (…) Dragocjen i neophodan dar za sadašnjost kao i za budućnost naroda Božjega“ (Vita consecrata, 3).

Ovom prigodom izričemo zahvalnu molitvu pred Bogom koristeći riječi pape Franje:

„Gospodine, moje spasenje dolazi od tebe: moje ruke nisu prazne, ispunjene su tvojom milošću. Znati prepoznati milost je početni korak“ (Homilija, 1. veljače 2020.). Pogledati u prošlost i ponovno iščitati vlastitu povijest znači u njoj vidjeti obećani Božji dar, ne samo svojim vlastitim očima, već „pogledom vjernika“ (VC, br. 1), znajući da „otajstvo Kraljevstva Božjega već djeluje u povijesti, ali i iščekuje svoje potpuno ostvarenje na nebesima“ (VC, br. 1).

Pred Bogom za svijet

Apostolska pobudnica „Vita consecrata“ biva objavljena u vremenu nesigurnosti, u društvu velike promjenjivosti, nestabilnih identiteta i vrlo krhkih pripadnosti. Iznenađuje nas, stoga, sigurnost kojom je izražen identitet posvećenog života, „ikona preobraženog Krista“ (VC, br. 14) koja otkriva slavu i lice Očevo u blistavom svjetlu Duha Svetoga. Posvećeni život kao confessio Trinitas (ispovijest vjere u Presveto Trojstvo). Time se zapravo ne želi samo dati čvrsti temelj identitetu posvećenog života, koliko se više želi dati jedan originalan način gledanja na taj identitet koji obuhvaća božansko i ljudsko, ukazujući na onu otajstvenu i sjajnu povezanost između uzdignuća i razvlašćivanja, između transcendentnih visina i kenotičkog uranjanja u periferije ljudskosti, između kontemplirajuće ljepote i bolnog siromaštva kojemu se služi. Dragocjene posljedice proizlaze iz ove plodonosne spoznaje.

Snaga odnosa

„Vita consecrata“ se temelji na ideji odnosa, odnosa koji proizlazi iz i po otajstvu  Boga i trojstvenoga zajedništva. Spasenje koje dolazi preko života onih koji se daju za druge. Svjedočanstvo ne pojedinaca, već bratstva koje živi i cijeni ono što propovijeda. Svetost koja je zajednička, ne svetost savršenih samotnjaka, već siromašnih grešnika koji međusobno dijele i daruju si milosrđe i razumijevanje svaki dan. Posveta koja se ne protivi vrijednostima svijeta i sveopćoj želji za srećom, već koje, dapače, svima svjedoči kako je život u čistoći, siromaštvu i poslušnosti ispunjen velikom snagom koja ljudskost dovodi do punine. To je istinski 'eko-sustav' ljudske naravi, koji daje smisao i ravnotežu životu, sklad i slobodu u odnosu prema stvarima, štiti od svih zlostavljanja, stvara bratstvo, daruje ljepotu... Može se zapaziti da je posvećeni život danas 'siromašniji' nego u prijašnja vremena, ali živi - po milosti - puno više u odnosu sa Crkvom i svijetom, s vjernicima i nevjernicima, s patnicima i napuštenima.

Osjećaji Sina

Poseban pogled na dimenziju odnosa dosiže svoj vrhunac kada dokument govori o temi odgoja (formacije). Nije u pitanju bilo kakav odnos, već onaj koji vodi pojedinca do postizanja istih osjećaja kao kod poslušnoga Sina, trpećeg Sluge, nevinog Jaganjca.

To nije po sebi neki novi element, uzevši u obzir prošlost u kojoj se usmjeravalo na odnos s Kristom kroz nasljedovanje, suobličenje i suosjećanje, ali se ovdje donosi ipak nešto više i nešto novo, što proizlazi iz Riječi (Fil 2,5). Riječ je o odnosu koji je toliko snažan i dubok da otkriva u čovjeku iste osjećaje kao u Sinu, koji je slika i utjelovljenje Očeve osjećajnosti. Mi kršćani vjerujemo naime u Boga osjećajnoga: čuje vapaje potlačenih i sluša molbe udovice; trpi s čovjekom i za čovjeka. Želimo vjerovati da posvećeni život, sa svojim mnogostrukim karizmama, predstavlja upravo takvu osjećajnost. Može se reći da svaka družba (institut) svojom karizmom naglašava jedan od božanskih osjećaja. Upravo zbog toga, u pobudnici, odgoj je predstavljen kao proces koji vodi u tome smjeru: imati iste osjećaje, emocije, doživljaje, čežnje, kriterije izbora, snove, očekivanja i strasti… kao u Sinu - Sluzi - Jaganjcu.

To je vrlo uzvišen projekt koji zadivljujuće spaja (integrira) duhovne i antropološke dimenzije. Projekt koji bi mogao preobraziti ideju odgoja (formacije) i njenih sadržaja, metoda i vremenskih okvira. To bi mogao biti integrirani odgoj (formacija), utemeljen na stijeni vječne ljubavi koja oslobađa, formirajući integrirane osobe koje znaju evangelizirati svoje osjećaje, voljeti Boga ljudskim srcem i voljeti čovječanstvo božanskim srcem. To je odgoj (formacija) koji traje cijeli život. To je također velika spoznaja koju velikim dijelom tek trebamo razumjeti, a još više ju je potrebno zaživjeti.

Očaravajuća ljepota

Ako je Bog ljepota, a Gospodin Isus „najljepši od ljudskih sinova“, onda je lijepo biti Njemu posvećena osoba. Posvećena osoba je pozvana biti svjedokom ljepote. U svijetu koji riskira da utone u uznemirujuću brutalnost, „via pulchritudinis“ čini se jedinim putem da se do istine dođe ili ju se učini vjerodostojnom i privlačnom. Posvećene osobe moraju u sebi, ali i u ljudima svoga vremena, iznova probuditi privlačnost prema lijepome i istinitome.

Lijepo, dakle a ne samo hrabro i istinito, mora biti svjedočanstvo, kao i riječ koju darivamo, jer je lijepo Lice koje naviještamo. Lijepo mora biti i ono što radimo i kako radimo. Lijepo je bratstvo i ozračje koje se udiše u zajednici. Lijepi su hram i liturgija gdje su svi pozvani, jer je lijepo moliti i pjevati hvale Svevišnjemu i dopustiti njegovoj Riječi da nas vodi. Lijepo je biti zajedno u Njegovo ime, raditi zajedno, iako je ponekad i zahtjevno.

Lijepo je naše djevičanstvo koje ljubi Njegovim srcem, naše siromaštvo koje ima  samo Njega za bogatstvo, naša poslušnost njegovoj spasenjskoj volji, kao i međusobna poslušnost po kojoj tražimo samo Njega. Lijepo je imati slobodno srce koje prihvaća patnike kako bi im pokazali su-osjećajnost Vječnoga. Lijepo mora biti čak i okruženje, u jednostavnosti i trezvenoj kreativnosti: samostan, stol koji je posložen…, da sve prostorije odišu ukusom, kako bi sve u zajednici odražavalo prisutnost i usredotočenost na Boga. Uzvišena ljepota, sakrament otajstvene ljepote Vječnoga. Tako je Petar uskliknuo na Taboru gledajući plamsaje svjetla i slave. „Vita consecrata“ je zasigurno obilježila iskustvo i spoznaje posvećenih osoba tijekom svih ovih proteklih godina. Uvjereni smo da „Vita consecrata“ treba i nadalje biti smjerokaz, uz dokumente Učiteljstva i Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života koji su produbljivali njene temeljne odrednice. Uvjereni smo da pobudnica može i dalje hraniti stvaralačku vjernost posvećenih osoba, koja je zaglavni kamen posvećenog života u trećem tisućljeću. Odgovaranje na izazove koji dolaze iz Crkve i današnjeg društva zahtjeva rast u evanđeoskoj vjerodostojnosti. „Ne možemo - potiče papa Franjo - ostati zarobljeni nostalgijom za prošlošću ili se ograničiti na ponavljanje zastarjelih obrazaca, kao ni svakodnevnih zanovijetanja. Potrebna nam je strpljivost i hrabrost kako bismo napredovali, istražili nove putove i odgovorili na poticaje Duha Svetoga. I da sve to činimo u poniznosti i jednostavnosti, bez velike promidžbe i publiciteta.“ (Homilija, 2. veljače 2021.) S povjerenjem se utječemo Mariji moleći za posvećene osobe kako bi mogle „svjedočiti preobraženim životom, hodeći radosno, u zajedništvu sa svom braćom i sestrama, prema nebeskoj domovini i svjetlu koje ne poznaje zalaza“ (VC, br. 112). Koristimo priliku kako bi vas pozdravili i zaželjeli vam svako dobro u Gospodinu, koji je Sve za nas posvećene osobe.

Vatikan, 25. ožujka 2021. Svetkovina Navještenja Gospodinova

João Braz kard. de Aviz prefekt