Kad smo se u veljači 2013. godine puni samopouzdanja u originalnost naših kostima uputili na 16. Vinkovački karneval, samo smo se potajno nadali da će naš nastup zamijetiti i ostali. Već umorne nožice i pomalo zaleđene ručice brzo su se zagrijale pljeskom i osmjesima kada smo začuli da smo baš mi pobjednici karnevala.

Oduševljenju nije bilo kraja kada su nam iz Udruge Vinkovački karneval obećali da će DV Cvjetnjak, kao prvonagrađeni, 2014. godine predstavljati grad Vinkovce na Dječjem karnevalskom korzu u Opatiji.

Godina dana je brzo prošla. Iako se zbog ograničenog broja djece u Opatiju nisu uputila sva djeca DV Cvjetnjak koja su sudjelovala na Vinkovačkom karnevalu, oni koji su imali tu sreću biti tamo ove godine svima će pričati o svom lijepom iskustvu.

Dok su naši prijatelji još spavali, u rano subotnje jutro krenuli smo dobro opskrbljeni sendvičima  na put. Bili smo vrlo uzbuđeni.

„Gdje je ta Opatija? Kad ćemo stići? Imamo li još puno? U kojem smo mjestu?“ Na sva su pitanja tete strpljivo odgovarale znajući da je to većini od nas tako daleki put bez roditelja. Nismo se bojali, ni plakali jer smo mi hrabri, a i prijatelji su s nama.

Uz Božju pomoć i molitvu Anđelu čuvaru krenuli smo k cilju. Put je tekao očekivano dobro. Bili smo poslušni i raspjevani, baš kako to i doliči nam djeci i našoj pratnji. U pratnji su naravno bile naše odgojiteljice: s. Rebeka, S. Jasmina, teta Ružica i teta Tihana, a malo su pomogle i mame koje su nam se pridružile.

Nekoliko smo se puta zaustavljali kako bismo protegnuli nožice, no zaustavljanje u McDonald'su je ipak bio doživljaj. Trebali ste biti s nama da vidite kako smo samo pristojno čekali svoj ručak. U Opatiju smo stigli oko 13:30 i čim smo odložili svoje stvari uz pratnju smo krenuli u obilazak grada. Bilo je vremena i za šetnju i za igru i za sladoled, a neki su se i okupali u bazenu našega hotela u pravoj morskoj vodi, ali ova nije bila hladna kao ona u moru!

Nakon večere koja je bila izvrsna (i možeš birati što god želiš, a kod kuće imaš samo jedno jelo) tete su nam pripremale kostime. Mi malo veći smo pomagali puhati balone, a ostali su strpljivo čekali da sve bude gotovo kako bi mogli poći na spavanje.

U nedjelju smo se probudili prvi u hotelu, nakon doručka i kratke šetnje stigli smo do crkve sv. Jakova i prisustvom na sv. Misi započeli ovaj veseli dan u Opatiji. Dan nije bio sunčan, ali su s naših lica sijali osmijesi koji nisu dozvolili tmurnim oblacima da nam pokvare veselje.

Vrijeme za oblačenje kostima se približilo pa smo tako obučeni krenuli u svečanu, šarenu, nasmijanu povorku djece iz svih krajeva naše domovine. Iako smo imali manjih poteškoća s prijavom naše skupine, pa nismo dobili zaseban broju povorci, nego smo se povorci priključili samo s našim natpisom, nismo zbog toga prošli nezamijećno.

Dozrele, mirisne grozdove svi su duž Opatije pratili s riječima pohvale, ohrabrenja i uz veliki pljesak i pozdrave. Eh, da ste nas samo vidjeli kako smo divno izgledali, kako smo sretni i radosni bili!

Gledateljstvo je bilo brojno, ali svi su pozorno slušali dok smo izgovarali našu recitaciju:

Da sam grožđe, u proljeće bih se za zemlju primila.
Ljeti bih se u zlatu kupala, plodovima zrelim svi bi se sladili.
U jesen bih svoj trs u zlato pretvorila.
A zimi bi pahulje grijale gole grane, dok novo proljeće ne svane!

Berači i grozdovi su za tako lijep recital dobivali najljepši pljesak okupljenih promatrača.

Duga kolona bližila se kraju,a mi smo se već sladili ukusnim pokladnicama i sokom. Nakon fotografiranja vratili smo se u hotel, ručali, pospremili svoje kostime i autobusom se vratili u svoje najdraže Vinkovce.

Ne moram vam reći da smo opet bili poslušni u autobusu. Nije nam bilo teško voziti se i ostati budnima, iako smo bili umorni od toliko događanja.

Prijatelj do prijatelja, prijateljica do prijateljice, počela je i pjesma: „ Kad se male ruke slože…“, sad vam je već jasno da bi nastavak pjesme trebao biti: „ Dječji vrtić Cvjetnjak sve može“!

Do nove pobjede na nekom novom karnevalu šaljemo vam svima grožđane pozdrave!