Svatko od nas u svom izrastanju i formaciji traži svoj put i odabire način života u kojem može najviše ostvariti sebe i odgovoriti na Božje pozive koji su mu upućeni. Volim reći da smo mi zapravo cijeli svoj život tražitelji i da ćemo SVE za čime tragamo konačno naći u trenutku susreta s Onim koji će biti odgovor na sva naša traženja i pitanja… Razmišljajući o pozivu i pozvanosti, pred oči mi je došao lik našeg o. Utemeljitelja sl. Božjega Josipa Stadlera koji je odgovarajući na Božje poticaje i ostvarujući suradnju s Bogom svoj život uresio krepostima i ljubavlju prema Bogu i bratu čovjeku. Od trenutka kada ga je Bog stavio u brojnu ali siromašnu obitelj, brižno je bdio nad dušom maloga Josipa koji je već u svojoj najranijoj dobi morao proživjeti najteža ljudska iskustva: gubitak roditelja, braće i sestara; a na kraju i odijeljenost od braće i sestara koji su kao siročad zbrinuti u obiteljima dobrih ljudi. No, Josipova nježna duša već je u toj dobi nalazila mir i oslonac u tihoj molitvi i zagledanosti u Boga. Nije čudno što je njegov odabir kasnije bio svećeništvo kroz koje je našao put darivanja i služenja drugima. Ono što me je na osobiti način uvijek fasciniralo u životu sluge Božjega je njegova gotova savršena otvorenost za suradnju u Božjem djelu te pouzdanje u Boga; tako da se „rane djetinjstva“ pretvaraju u bisere koji rese njegovu osobnost u brizi za najmanje…nježnosti i muškarcima ne svojstvene „slabosti“ prema sirotinji i osobama koje su nezaštićene i rubne. Danas se često priča o traumama djetinjstva koje nerijetko obilježe osobu i nekad su i podloga raznim delikvencijama; no, ovdje, u liku sluge Božjega imamo živi primjer kako ustrajnom molitvom, radom na sebi i suradnjom s Bogom sve što nas obilježava možemo pretvoriti u „blago“ koje nas u konačnici vodi k Bogu. Stadler je imao hrabrosti odgovoriti na sve pozive koje mu je Bog tijekom njegova života upućivao; no, Stadler je i čuo te pozive…a da bismo čuli, trebamo zauzeti stav slušatelja…trebamo komunicirati s Bogom; utihnuti svim glasovima i brigama koje nas okupiraju. Stoga, pozvanost je neminovna u životu svakog čovjeka…jer život svakog čovjeka ima svoj duboki smisao i Bog mu pozivom na život daje određenu „misiju“ u zemaljskom životu… U današnje vrijeme je postalo izazov ČUTI I IMATI HRABROSTI ODGOVORITI… ne ostati pasivan ili u nekom svom „sigurnom“ kutku… Neka nam Gospodin dade mir, umijeće da nađemo spokoj i umijemo čuti i slušati, Boga, a i druge ljude koje nam stavlja na životni put! Neka nam udijeli i hrabrost da i ne znajući kuda i kako s vjerom odgovorimo i poput Abrahama pođemo u nepoznato…sigurni, jer nas On vodi! 

s. Viktorija Predragović