U Povijesti spasenja Bog je uvijek bio sa svojim narodom te ga u svim nevoljama i progonima izbavljao iz ruke neprijatelja pokazujući da je On njegov Bog, a on Njegov narod. Vrhunac oslobođenja i Božje ljubavi prema čovjeku dogodio se na Križu „po kojem je svijet otkupljen Krvlju Gospodina svojega“. Zbog te istine i stvarnosti mnogi su kršćani kroz povijest, osobito u prvim stoljećima, mučeni i dali svoj život. U veljači 313. godine, u Milanu, dogodio se veliki čin koji je promijenio pravac povijesti. Potaknut milošću Božjom i primjerom svetih mučenika car Zapada – Konstantin Veliki, zajedno s carem Istoka – Licinijem, proglasio je uredbu (tzv. „Milanski edikt“) kojom je službeno označen kraj vjerskih progona u Rimskom Carstvu.

1.700-ta obljetnica tog velikog događaja proslavljena je 21. rujna 2013. godine u Nišu – rodnom gradu cara Konstantina, pod geslom „Za slobodu oslobođeni“, a na poziv nadbiskupa i metropolite beogradskog, mons. Stanislava Hočevara i naša se redovnička zajednica uključila u slavlje molitvom, žrtvom i hodočašćem, na koje je – sa našom sestrom provincijskom glavaricom s. Admiratom Lučić – krenulo devet sestara: s. Liberija Filipović, s. Damjana Crnković, s. Ružica Ivić, s. Finka Brajković, s. Anica Matošević, s. Rafaela Ivić, s. Stana Matić i s. Jelena Jovanović.

U ranim jutarnjim satima krenule smo ispred samostana „Egipat“ u Sarajevu, noseći u svom srcu molitve i nakane namjenjene za ovo hodočašće. Putujući preko Pala, Goražda, Višegrada, Užica, Čačka, Kragujevca i mnogih drugih naselja lijepe Srbije ni u jednom trenutku nije manjkalo veselog sestarskog raspoloženja kroz molitvu, pjesmu i priču samostanskih zgoda i nezgoda.  Razmišljale smo o žrtvi blaženih Drinskih mučenica i molile za sve mučenike zbog vjere. Koliko divnih uzvisica, kanjona, rijeka, obrađenih polja! Nakon pomalo napetog ali ustrajnog traganja u Nišu stigosmo točno u 11.00 sati na stadion Čair na kojem je započelo svečano euharistijsko slavlje. S ulaznom pjesmom „Od sva se četiri vjetra“ uđosmo i mi na stadion gdje nas najprije iznenadi mali broj vjernika koji je došao na tako veliko slavlje. S druge strane stadiona, za oltarom, na čelu s papinim izaslanikom kardinalom Angelom Scolom, milanskim nadbiskupom i mons. Stanislavom Hočevarom, nadbiskupom metropolitom beogradskim, bilo je puno biskupa i svećenika iz susjednih zemalja među kojima i naš nadbiskup Vinko kardinal Puljić sa svećenicima vrhbosanske nadbiskupije. Na početku Misnog slavlja mons. Stanislav Hočevar je uputio pozdrav u kojem nas je najprije pozvao na radost „Jer Gospodin daje svjetlost, samo On! Jer Gospodin daje snagu, samo On! Jer Gospodin daje... nadu u dan koji ne poznaje zalazak. Samo On! Kako da se ne raduju i nebo i zemlja! Radujmo se svi: s Istoka i Zapada, sa Sjevera i Juga.“ Zatim je istaknuo središte oko kojeg smo se okupili i po kojem  smo oslobođeni, a to je Kristov Križ, čije su čestice, zajedno s relikvijama sv. Jelene Križarice, prenesene iz crkve Uzvišenja Sv. Križa na stadion Čair za tu prigodu. Križ „povezuje sve i svemu daje pravo mjesto i prave odnose, prave uloge i prave zadaće!... Kristov Križ pobjeđuje podijeljenost i stvara jedinstvo, pobjeđuje zlo, grijeh i smrt te daje milost, život i snagu... Tu veliku tajnu – braćo i sestre – želimo danas radosno slaviti i uranjati u beskonačne dubine tog oceana ljubavi“, naglasio je mons. Hočevar. Pozdravivši sve prisutne još jednom je usmjerio pažnju na križ koji je bio na svećeničkim misnim odjelima. Križ je zelene boje, „jer samo on stvara i donosi nadu!... Na njemu je pet plamenih jezika, pet Isusovih rana. Umirući Krist izdahnuo je u svijet – u nas braćo i sestre – darove Duha Svetoga. Prihvatimo ih u ovom velikom danu... jer samo tamo gdje je Duh Gospodnji, tamo je sloboda!“ zaključio je mons. Hočevar, zamolivši kardinala Scolu da započe euharistijsko slavlje.

U svojoj sadržajnoj propovijedi, osvrćući se na misna čitanja, kardinal Scola je istaknuo kako su se Gospodinove riječi iz Evanđelja - da će, kad bude uzdignut sa zemlje sve privući k sebi (usp. Iv 12,32) - ispunile pred našim očima učinivši da izađemo iz svojih kuća i dođemo putem hodočašća i molitve ovdje, da bi nam dao iskusiti, zajednički i osobno, da je „On doista mir naš“ (2. Čitanje: Ef 2,14).

„Isus je došao da navijesti mir vama koji bijaste daleko (Ef 2,17)... Mir što ga daje Isus jest oproštenje grijeha, izmirenje s Bogom, kao i pomirenje među ljudima... Ne može se dakle odvojiti pomirenje s Bogom od jedinstva s braćom“, naglasio je kard. Scola, dodavši da „vjernička vjera, svaka vjernička vjera, jer je izraz težnje za Bogom, jest izvor jedinstva među ljudima, a ne izvor sukoba ni podjela. Samo kad zagospodari ideologija, samo kad se napusti primat Boga, tada se ljudi progresivno razdvajaju.“

Osvrćući se na prvo čitanje iz Knjige Otkrivenja, kardinal je primjetio kako je za Isusa upotrebljena slika koja nam može izgledati malo čudnom: Isus je Jaganjac koji stoji kao zaklan (Otk 5,6). „Da bi nam darovao mir, Isus je predao sama sebe u smrt – kao zaklan, ali postupajući tako on ju je definitivno pobijedio: uskrsnuo je i zato stoji. Dajući svoj život Isus je izgovorio konačnu Božju presudu o povijesti ljudi, a glasi: milosrđe i mir“.

„Evanđelje nas potiče da hodimo u svjetlosti (Iv 12,35)... Pozvani smo da budemo graditelji mira i jedinstva, da se založimo za stvaranje novoga čovječantva koje nam je hitno potrebno naročito u Europi“ rekao je kard. Scola, poručivši također mladima da ne ostaju ravnodušni pred bolnim i nasilnim događajima koji su obilježili noviju povijest njihovih naroda, te da svjesno prihvate svoju odgovornost u sadašnjosti koja „zahtjeva da se krene od praštanja i priznavanja pomirenja koje nas je ovdje sazvalo... Budite za sav vaš narod uvjereni svjedoci pomirenja. Gradite u svojim zemljama civilizaciju ljubavi“ poručio je kard. Scola.

Na kraju svečanog Misnog slavlja mladi su pročitali svoj Proglas u kojem, između ostalog, izjavljuju: zahvalnost Trojedinome Bogu, roditeljima i ljudima koji ih uče ljubiti Boga i čovjeka; svoju odanost Katoličkoj Crkvi i narodima iz kojih su ponikli; da žele biti istinski svjedoci kršćanske vjere riječima i djelima; da će uvijek imati pred očima Kristov Križ i da ga se nikada neće stidjeti; da će biti otvoreni, hrabri i zauzeti u ostvarenju Isusovih zapovijedi, a da bi svoje odluke mogli provesti u djelo pozivaju sve one, koji nose odgovornost u društvu i politici da ih u tome podrže.

Nakon sv. Mise, ispred stadiona Čair, razveselio nas je susret s dragim prijateljima, poznanicima, svećenicima i našim biskupima. Potom smo se uputile prema crkvi Uzvišenja sv. Križa s dvjema gospođama koje su nam pokazivale put kroz lijepi Niš. Nažalost, radovi unutar crkve koji traju već mjesecima nisu bili završeni te stoga nismo mogle ući. Odmor i okrijepu našle smo u malom parku pored crkve, a Gospodin nam je providio i brži povratak do stadiona pored kojeg je bio parkiran naš kombi. Zahvaljući dobrim prijateljima iz beogradskog Caritasa došle smo do kombija te se, obogaćene susretom, molitvom i porukama sv. Crkve zaputile smo se natrag prema Sarajevu, u svoje zajednice.

Nakon ovog svetog i povijesnog dana treba nam svaki dan u savjesti odzvanjati pitanje nadbiskupa Hočevara: „Kako smo prihvatili i razvijali tolike primljene darove te uzvišene evanđeoske „talente“ Božje dobrote?“, i zaključiti s njim da „mi kao Crkva ne možemo i ne smijemo šutjeti: unatoč vanjskoj slobodi, među nama je toliko bolesti ovisnosti koliko ih dosad nikad nije bilo! „Sol“ i „kvasac“ i „svjetlo“ Evanđelja u Europi tako smo gurnuli na periferiju da je nastupilo posljednje vrijeme da se osvijestimo i obratimo!... Zato snaga Kristova Križa treba ponovno zablistati pred nama i u nama.“ „Najteža posljedica grijeha  jest upravo to da nemamo više duhovnog razlučivanja: da unatoč bolesti ne osjećamo bolove i da se unatoč krvarenju  ne liječimo! Hodočašće u Niš velik je povijesni vapaj!“ Sretna sam što sam mogla biti dionica milosti velike obljetnice u povijesti kršćanstva.

sestra Jelena Jovanović