SARAJEVO: U samostanu Egipat u Sarajevu održan je 26. ožujka 2011. godine seminar za sestre, članice svih Povjerenstava u Provinciji, na temu: Komunikacija - timski rad, što ga je vodio dr. fra Iko Skoko, franjevac mostarske franjevačke Provincije i najpoznatiji stručnjak na području komunikologije. Sudjelovalo je sedamnaest sestara.

Na početku je provincijalan glavarica s. Marina Piljić pozdravila predavača i sve sudionice seminara, te zaželjela uspješan rad. Fra Iko je zahvalio na pozivu, te je zamolio da svaka sudionica napiše:

• Dvije pozitivne stvari koje joj se sviđaju u zajednici
• Dvije negativne koje joj se ne sviđaju, i to bez potpisa.

Kroz izlaganje i vježbu sestre su otkrivale važna pravila komunikacije, koja može biti verbalna (7%) i neverbalna (93%). Istakao je da se bez nje ne može funkcionirati. Jednostavno, čak je jača od smrti. U pogledu komunikacije u zajednici, za voditeljice zajednica jedan od najvećih problema su vođenja kućnih sastanaka. Zašto? Zato što nitko ne želi pred svima iznijeti što misli, što hoće i što mu smeta. To se puno lakše iznosi istomišljenicima pa i poglavaru, ali nasamo, da nitko ne čuje. Kod zajedničkih sastanaka važno je voditi zapisnik i poštivati ostala pravila, ali je ipak najvažnije znati da će se neke stvari morati stalno ponavljati. To je usporedio s reklamom Coca-cola. Na televiziji se ona reklamira stalno, svaki dan, istim sadržajem, kako bi donekle imala tržišni učinak. Tako je i u zajednici važno stalno ponavljat istu stvar, bez obzira koliko je to kome drago ili ne, jer uvijek ima onih koji imaju štit, što znači da čuju očima a ne ušima.

Treba komunicirati tako da se poštuju neka vanjska i unutarnja pravila komunikacije. Najvažnije je dakle komunicirati ne jedni drugima nego jedni s drugima, u interakciji. U komunikaciji postoji povratna informacija. S toga je potrebno čuvati duh komunikacije i ne lomiti je nekom naglom reakcijom ili gestom i ne dopusti drugom da izgovori ili rekne nešto što bi možda popravio neku situaciju u međusobnim odnosima. Komunikacija je uvijek razvojna i cijeli život se u tom uči. Sve naše komunikacijske poruke imaju svoja opća a i osobno značenje. Kod općih značenja to dovodi do zaključka da obadva komunikatora u iznošenju svojih stajališta mogu biti u pravu, jer svatko daje svoje značenje. Recimo, temperatura u kući je 18 stepeni. Pri tome je jednome vruće, drugome je hladno. Tko ima pravo? Obadva su u pravu jer svatko iznosi onako kako osjeća. Osobna značenja komunikacije sastoje se u tome što nekim razgovorom ili šalom možemo nekoga duboko povrijediti, a da pri tom nismo toga svjesni.

Postoji i jedan naziv u komunikaciji, persuazija, što znači nastojanje jednog sugovornika da promjeni osjećaje, mišljenje, stavove drugoga, što je jako važno u komunikaciji. Prilikom komuniciranja poruka važno je znati da sve poruke imaju četiri strane, kao: sadržaj, predmet poruke - samoočitovajuća strana poruke (jer uvijek kad govorimo, govorimo nešto o sebi), i apelativna strana poruke, tj. ono na što se želi ukazati. No, isto tako i naši sugovornici imaju četiri uha, te je prilikom komuniciranja važno uočiti na koju stranu komuniciramo obavijesti. Važno je da ono što govorimo, da u tom i naši pokreti tijelo budu usklađeni, kongruetni. U skupini, zajednici, nužno se treba držati četiri pravila komunikacije, kao:

1. Moderator, koji animira susret;
2. Mora reći o problemu;
3. Drugoga se treba mirno saslušati i razumjeti zašto tako govori;
4. Zaključak.

Ponajčešće sve ostane na razini moderator i zaključak, što znači da nije bilo komunikacije unutar zajednice ili neke skupine.

Nakon jedne vježbe u skupinama zaključili smo kako je teško komunicirati. To je praktički teško, ali bez toga nema zajedništva. Predavač je zaključio da nema boljeg komunikologa doli Isusa, i na primjeru Isusa i Zakeja ukazao na svu komunikologiju koja uključuje: susret, razgovor, praštanje i blagovanje.
U podne je fra Iko slavio svetu misu u samostanskoj kapeli, nakon koje je bio zajednički objed. Poslijepodnevni rad je nastavljen unutar samih Povjerenstva.
s. Manda Pršlja