U četvrtak 2. siječnja 2014. godine, preminula je u 93. godini života i 69. godini redovništva, u Domu Sv. Josip u Vitezu naša draga sestra. M. Franka (Mara) Čalić. O njezinom životu i požrtvovnom radu progovorila je provincijska glavarica s. M. Admirata Lučić na misi zadušnici u rodnom mjestu pokojne sestre Franke – Čardaku – 4. siječnja 2014. godine. Svetu misu zadušnicu u crkvi žalosne gospe u Čardaku predslavio je mjesni župnik vlč. Pavo Kopić, uz suslavlje vlč. Ante Perića, vlč. Marka Stipića i vlč. Bartol Lukić. Na misi je sudjelovao velik broj sestara, na čelu sa časnom majkom – s. M. Radoslavom Radek, provincijskom glavaricom – s. M. Admiratom Lučić, provincijskom glavaricom zagrebačke provincije – s. M. Katarinom Penić-Sirak, kao i nećaci i rodbina pokojne s. Franke, te vjernici župe Čardak.

U svojoj propovijedi vlč. Pavo je podsjetio na konkretna svjedočanstva života pokojne s. Franke, te zaželio da se takva svjedočanstva života prenose generacijama koje dolaze. Nakon popričesne molitve u ime svih sestara Služavki Maloga Isusa od pokojnice se oprostila provincijska glavarica – s. M. Admirata Lučić – čiji govor donosimo u cijelosti. U ime mještana od pokojne se s. Franke oprostio vlč. Anto Perić koji je podsjetio da je još iz djetinjstva njegova mama povezana sa pokojnom s. Frankom. Obraćajući se časnoj majci, provincijskoj glavarici i svim sestrama vlč. Anto je kazao: U ovom trenutku ne bih izražavao sućut, već bih radije rekao: Čestitam! Čestitam, jer u nebu imamo zagovornika u nebu. Vjerujem, kazao je nadalje vlč. Anto, da u nebu imamo još jednog jačeg molitelja.

Nakon mise zadušnice sprovodna povorka se uputila na sestarsko groblje u župi Čardak, na kojemu je pokopana sestra Franka. Obred sprovoda vodio također vlč. Pavo Kopić.

Zahvaljujući Bogu za životno svjedočanstvo pokojne s. Franke prisjetimo se njezine ponizne i usrdne molitve, požrtvovnog rada i sestrinske ljubavi koju je pružala kako u susretu sa sestrama tako i u susretu sa siromasima za kje je uvijek imala lijepu riječ i komad kruha. Neka odlazak naše drage sestre urodi plodom svetih zvanja!

Oproštajni govor provincijske glavarice pri kraju mise zadušnice

Čardak, 4. siječnja  2014.

Draga časna Majko Radoslava, poštovani svećenici, drage sestre i draga rodbino naše sestre Franke, dragi prijatelji i vjernici!

U ime sestara Služavki Malog Isusa želim reći nekoliko crtica iz bogatog života naše drage sestre Franke.

Rođena  je ovdje u Čardaku 9. listopada 1921. godine od roditelja Mate i Eve rođ. Knežević. Bila je prvo dijete u obitelji. Kao najstarija, čim je mogla, pomagala je roditeljima u svemu: Vodila je brigu o braći Mati, Jozi i  Marku, koji je preminuo mlad, o sestrama Mandi i Ivki. Svih je često i s velikom brižnošću spominjala.

U rodnom Čardaku je upoznala sestre Služavke Maloga Isusa koje su je učile čitati i pisati. Ovdje se je sazrijevao njezin duhovni poziv. Zaželjela je postati sestra redovnica.

U novicijat je, sa još deset sestara, ušla je 1944. godine. Odgajala ju je učiteljica sestra Fabijana. Prve svete zavjete je položila pred vrhovnom glavaricom majkom Manetom Lučić u sarajevskom Betlehemu na veliku Gospu 1945. godine. Tada je dobila redovničko ime Franka, po majci majke Manete.

Kao mlada sestra poslana je u Hankompaniju-Vitez, (1945-1949) zatim u Zagreb, samostan Antunovac (1950-1958). Služila u župi Resnik gdje su bili oci Dominikanci, zatim u Maksimiru i Stenjevcu.

U Bosanskom Brodu je radila šest godina (1971-1978) zatim je premještena u samostan Doloroza gdje je ostala do rata 1992. kada je počeo teški period izbjegličkoga života. Boravila je u zajednici u Naumovcu, zatim u Slavonskom Brodu. Čeznula je za Bosnom i čim je bio moguć povratak (1996.) poslana je u Gromiljak, a  kada je završen Dom „Sveti Josip“ vratila se u Vitez gdje je i započela svoj redovnički život.

Draga sestro Franka, danas si nas okupila na molitvu, ovdje u Tvojoj Crkvi pred žalosnom Gospom koju si toliko častila. Najradije bih samo u srcu prebirala što sam od Tebe vidjela i čula. Mi, tvoje sestre, smo Te uvijek vidjele samozatajnu,  kao veliku moliteljicu i radnicu. O tebe smo učile voljeti prirodu, poštivati  Stvoritelja i stvoreno. Zorno si nam pokazivala kako majka zemlja daje čovjeku sve što mu je potrebno za život. Pričala si nam o patnji, osobito onoj prouzrokovanoj ratovima. Sjećam se s koliko boli si mi pričala kako si doživjela i proživljavala strašni događaj u Burića štali, kako su tu nestali tvoji mili. Već tada, sa 21 godinu, vidjela si mnogo zla i patnje. Slično si proživljavala i progonstvo iz samostana u Vitezu odakle si 1949. sa drugim sestrama bila protjerana. Tada si imala 27 godina. Kazivala si nam kako si voljela redovničko odijelo i kako si ga morala ostaviti, kako ti je gospođa Karin za bijeg dala civilno odijelo. U Hrvatskoj si ponovo našla sestre i smiraj. Gdje god si bila puno i teško si radila obrađujući zemlju, pripremajući jelo za sestre i djecu u Maksimiru. Veliki je bio mali komadić kruha kojeg si, noseći ispod pelerine, čuvala za gladnu djecu i mlade. Nadasve si se radovala povratku u Bosnu. Među prvima si došla u Bosanski Brod gdje smo imale samostan, a kada je obnovljena Doloroza rado si živjela sa svojima i među svojima. Nije dugo potrajalo i po treći puta si morala sve ostaviti i bježati. Sestrinskom brižnošću si pričala o svojoj obitelji o braći o sestrama, o nećacima. Radovala si se kada te nazovu, kada ti dođu.

Kada ti je bila potrebna pomoć poslana si u Vitez u kuću njege. Kad si došla u Vitez obilazila sam s Tobom samostan, a Ti si mi pričala kako je nekada bilo, kako ste išle u crkvu, kako si trčeći radila, kada si za čas pomuzla 12 krava, kako je crkvica na stanici uvijek bila puna vjernika i djece. U molitvi i u radu tvoj krhki životni luk se je lagano privijao zemlji. Kad sam te nedavno posjetila, zatekla sam te kako stojiš naslonjena uz prozor i gledaš u obližnju školu. Pitala sam te kako si, a ti si mi kazala kao iz sobe izlaziš, i na prozor dolaziš, za vrijeme velikog odmora da gledaš djecu dok se igraju i prolaze, kazala si mi kako  za njih tada moliš i kao ih blagoslivljaš. Bila si njihov anđeo, a da nisu ni znali.  I tada sam ostala zadivljena tvojom dobrotom. Dok si god mogla hodati prva si bila u kapelici uz euharistijskog  Isusa. Do zadnjega si daha bila uz nas i s nama. Hvala Ti, draga naša sestro Franka. Nedostajat ćeš nam puno. Vjerujemo da si prošla ovozemaljski prag i da si susrela zaručnika soje duše.

Vjerujemo kako gledaš sveto lice Onoga kome si služila. Vjerujemo da si i nas, sve koje si poznavala, ponijela u duši pred Očevo lice i da se za nas moliš. Pri odlasku si molila oproštenje od svih, a mi te danas molimo da nam oprostiš što nije bilo dobro i živom vjerom vapimo da počivaš u miru Božjem. Hvala Ti, draga sestro Franka za sve! Neka Ti je laka ova zemlja koju si voljela.

Pokoj Vječni daruj joj Gospodine!

sestra M. Admirata Lučić