Poruka sestrama za Uskrs 2013.
Vjerujem u Isusa Krista koji je uskrsnuo od mrtvih
Drage sestre!
Godina vjere sestre SMI je među ostalim protkana i obilježavanjem 170. obljetnice rođenja i krštenja našega oca Utemeljitelja. Nedavno, na sam rođendan, smo se okupljale u njegovome Brodu. Vjerujem, da smo mislima sve bile tamo! U crkvi gdje je kršten hranile smo se Kruhom života. Koracale smo zemljom gdje je rođen i gdje iskusio prve radosti a i boli. Jačale smo vjeru dozivajući si u misli njegov život i djelo. U Maloj crkvi još vidim svijetlo svijeća zapaljenih na Uskrsnoj svijeći. Čudesna je poruka i moć svijetla i topline što je te siječanjske večeri ispunjavala molitveni prostor u Brodu.
I već živimo sveto korizmeno otajstvo. Zapravo, slavimo Uskrs. Poželjela sam, u ovoj Utemeljiteljevoj godišnjici, pročitati neko njegovo razmišljanje – meditaciju o Isusovu uskrsnuću. Nama sestrama je pisao za Isusove rođendane, za zavjetne dane, u prigodi obljetnica nastanka Družbe. U želji da otkrijem kako je Utemeljitelj živio Uskrs posegnula sam za debelim sveskom njegovih pastoralnih poslanica (Pod zastavom Srca Isusova, Sarajevo, 2001.). To su okružnice najčešće pisane u korizmi, u vremenu pripreme za Uskrs. Znatiželjno sam listala, čitala, otkrila kako je, i o čemu je, pisao. Zadržala sam se na pismu koje je pisao u korizmi prije 120 godina. On je tada imao pedeset godina. Službu nadbiskupa vrhbosanskog vršio je jedanaest godina. Nama – Družbi je tada bilo tri godine. Jedva da smo pružile korak. Dakle, u veljači 1893. je napisao pismo dušobrižnicima pod naslovom Odnos razuma, vjere i ćudoređa, a vjernicima je pisao na temu Svojstva vjere. Kako bi mi bilo drago kada bi svaka sestra mogla okusiti duhovno blago skriveno u ovim pismima. Bodrio je vjernike i pisao o vjeri kao da je te godine bila proglašena Godina vjere. Poučavao je kako je vjera dragocjeno blago, dragocjenije od svih dobara na zemlji; kako vjera naučava istinu a odbija laž, kako sadi i čuva, čisti i podiže, jača i tješi, moli i blagoslivlja, bori se i trpi, kako pobjeđuje. Crkvu je nazvao majkom koja nas uzima za ruku i vodi život duše sakramentima korak po korak. Snagom vjere je hrabrio pastire, napaćeni puk a među njima i svoje sestre SMI. Dok sam čitala – upijala njegova svjedočanstva vjere srce mi se napunilo radošću i zahvalnošću. Koliko samo trebamo zahvaljivati za dar vjere!
Želim i vama, drage sestre, posredovati ovaj duhovni dar našega oca Utemeljitelja. Želim da svaku od vas osnaži u nastojanjima oko evangelizacije u našem vremenu i na našim prostorima. Svakoj od nas je neko, tko je poznavao Isusa, otvorio „vrata vjere“. Time nam je podario najveći mogući dar. Sada smo mi pozvane otvarati ista vrata ljudima u pustinji suvremenog svijeta. Svjedoci smo velikih događaja u Crkvi. Sveti Otac Benedikt XVI. nam je podario siguran nauk u vjeri, odrekao se papinstva i povukao se u molitvu. Prepoznala sam u njegovom apostolskom pismu Vrata vjere iste kršćanske vrijednosti i istine o kojima je pisao naš Utemeljitelj u spomenutoj poslanici. Utemeljitelj kaže: Kad uđemo u ovaj svijet na pragu ovoga života nas prima vjera i nosi nas na rukama majke crkve po krštenju u kraljevstvo Božje sve do groba. (Pod zastavom Srca Isusova , str.277). Papa Benedikt XVI. nas slično hrabri: Proći kroz vrata vjere znači krenuti na put koji počinje krštenjem i traje cio život. (Vrata vjere 1) Utemeljitelj je uistinu bio sluga Božje riječi. U obnovljenoj Crkvenoj pokrajini Bosni propovijedao je i svjedočio vjeru u Uskrsloga Isusa, Spasitelja svega stvorenoga kao nekoć apostoli u Antiohiji sirijskoj. Upravo, na prostoru Bosne, po njegu svjedočanstvu su se mnogima otvorila vrata vjere. Naše prve sestre su to prepoznale i pod cijenu života slijedile Isusov zov koji je prošao kroz Utemeljiteljevo karizmatsko srce. Znamo da je u njegovo vrijeme Bosna bila misijska zemlje. Naše prve sestre su dolazile u Bosnu s misijskim žarom u duši; svjedočile su riječju i djelom kako su upoznale Isusa Krista. Taj navijestiteljski žar primile su iz karizmatskog srca Utemeljitelja. On je uistinu bio zanosni nositelj „nove evangelizacije“ u svome povijesnom prostoru. Kada god dođem u našu katedralu „vidim“ slugu Božjeg Stadlera kako kleči pred Raspelom jednako kao i pred praznim Isusovim grobom. Dušom vidim kako moli za vjeru svoga puka, svećenika i sestara. Vidim ga kako u hladnim danima siromasima dijeli cjepanice drveta kao bi se ogrijali.
Divno je, drage sestre, razmatrati sveto pashalno otajstvu u svjetlu Utemeljiteljevih molitava i kazivanja. On je vjerovao u Uskrslog Krista a ta vjera ga je nosila kroz sva trpljenja, osmišljavala svaki napor u ostvarenju Božjeg djela na zemlji. Neka i svaku od nas ispuni snaga vjere u pobjedu ljubavi, pobjedu istine, pobjedu života. Svete žene su Uskrslog prve vidjele i prve povjerovale, prve kazale da su vidjele Gospodina. Uporno su ga tražile i on im je pokazao svoje čovjekoljubno lice. Tražimo i mi, drage sestre, njegovo lice svom snagom duše, srca i tijela. Pjesma duše će se sama oglasiti i pjevat ćemo iz svega glasa: Aleluja! Osjetit' ćemo da je Zaručnik naših duša živ.
U toplini proljetnog sunca, u vodi blagoslova, u rascvjetanoj zemlji – sve nam je dar Uskrslog - šaljem svakoj, i svima za koje brinete i koje volite, uskrsni pozdrav Aleluja! Vaša po Djetetu Isusu
sestra M. Admirata Lučić
provincijska glavarica