U srijedu 1. svibnja 2013. godine sestre Služavke Maloga Isusa sarajevske Provincije Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije proslavile su 20. obljetnicu blagoslova samostana na Remetama (Zagreb).

Vjerujem da je svima u sjećanju 1993. godina kada su, zbog ratnih nedaća, mnogi tražili krov nad glavom. Kolone izbjeglica išlo je iz jednog mjesta u drugo tražeći smiraj. U tu kolonu izbjeglica uključile su se i sestre Služavke Maloga Isusa sarajevske provincije Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije. Svi samostani bili su okupirani i porušeni, a sestre potjerane. Tražeći krov nad glavom Božja nas providnost zaustavi kod Svetišta Gospe Remetske. Dobri ljudi nam omogućiše krov nad glavom koji je ujedno služio kao privremeno sjedište sarajevske Provincije. Kroz tu je kuću prošlo puno sestara, ali i obitelji kojima je trebao krov nad glavom. Sestre su sa izbjeglicama dijelile sve što su imale, pa i životni prostor. Prisjetile su se tada svoga Utemeljitelja – sluge Božjega nadbiskupa Stadlera – koji se po dolasku u Sarajevo najprije pobrinuo za sirotinju. Tako se eto svakoj generaciji daje mogućnost da posvjedoči svoju ljubav i privrženost siromasima.

Na blagdan sv. Josipa radnika, 1. svibnja 2013. godine, služeno je zahvalno euharistijsko slavlje u kapelici samostana sv. Josipa na Remetama. Misno slavlje predlavio je župnik župe Gospe Remetske o. Anto Knežević uz suslavlje o. Ilije Stipurić. Misnom slavlju i svečanosti nazočila je vrhovna glavarica Družbe – s. M. Radoslava Radek – sa svojim savjetnicama: s. M. Anom Marijom Kesten, s. M. Marijom Banić i s. M. Jadrankom Lacić. Slavlju je nazočila i provincijska glavarica – s. M. Admirata Lučić – u pratnji s. M. Ljiljane Perković - koja je u vrijeme izbjeglištva obnašala službu vrhovne glavarice Družbe i s. M. Ljilje Marinčić. Slavlju su se pridružile sestre zagrebačke provincije, te sestre sarajevske provincije koje djeluju u Zagrebu i Slavonskom Brodu. U svojoj propovijedi o. Anto je progovorio o sv. Josipu, njegovom štovanju, blizini i pomoći koju je osjetila i naša Zajednica.

Pri kraju misnog slavlja nazočne je pozdravila provincijska glavarica – s. M. Admirata Lučić koja je između ostaloga kazala: „Danas smo ovdje da počastimo Božju providnost. Slavili smo zahvalno euharistijsko slavlje za veliko djelo Božje milosti koje je iskazao prema našoj Zajednici. Na današnji dan, prije 20. godina, blagoslovljen je ovaj Božji dom. Želim samo spomenuti koliko je naše srce puno zahvalnosti. 1992. godine ratne nedaće su prisilno zatvarale jedan po jedan samostan u Bosni i Hercegovini. Bio porušen ili  izgoren, a sestre su se uključile u izbjegličku povorku sa mnoštvom hrvatskog puka iz Bosne i Hercegovine. Svih 85 sestara našlo se sa vrećicom u ruci i krenule na put prema Hrvatskoj. Zaustavile smo se u našoj generalnoj kuću u Naumovcu. Tu nas je dočekala majka Ljiljana Perković, koja je tada bila vrhovna glavarica Družbe. Od srca ju danas pozdravljam. Ona nam je sa cijelom Družbom otvorila vrata i tu smo se našle. Tu su bile naše bolesne sestre, naše kandidatice i sestre koje su bile u punoj radnoj snazi. Zabrinute za našu budućnost obratile smo se našim prijateljima i dobile smo na dar ovaj dom. Tu smo se okupile. Jedno vrijeme nas je bilo trideset – četrdeset. To je bila upravo 150. godišnjica Utemeljiteljevog rođenja. Stoga smo to željele dati njemu na dar i biti ispružena ruka drugim ljudima koji su u potrebi. Tako su se neke naše sestre zaposlile u školi na Bukovcu (Zagreb). Primile smo pod krov obitelji koje su bile u nevolji. Kasnije su u našu kuću došle i majke koje su možda nekad i besciljno hodale, ali u životu puno učinile i zadužile nas da budemo uz njih u njihovim nevoljama. Ovdje smo danas da Bogu kažemo HVALA za mnoge ljude koji su nam bili blizu. Na prvom mjestu stavljam direktora Ertla koji je bio u Caritasu Munchen koji nam je otvorio srce i omogućio nam da imamo krov. Željela bih spomenuti i gospodina Zdenka Grgića koji je darovao ovaj triptih u samostanskoj kapelici. Znakovit je u životima sestara Služavki Maloga Isusa. Isusovo rođenje je centar događanja, ali to je i za svaku obitelj i za cijelu Crkvu. Zatim Isusova nevolja koja je prikazana već u njegovu djetinjstvu u bijegu u Egipat. Međutim, u koloni koja je na reljefu prikazana ide Stadler i njegove sestre i mnoštvo ljudi iz Bosne. Mi smo pod zaštitom sv. Josipa našle i kruh i život u ovoj zemlji. Stoga želim iskazati toplo hvala svima koji su nas kroz 20. godina pratili, svima koji su za nas molili, svima koji su nam željeli biti blizu. Želim zahvaliti Bogu što je naša Zajednica imala tu milost da utješi mnoge. Kroz ovu kuću prošlo je tisuće paketa i tisuće pošte koju smo posredstvom Umprofora uspjele prebaciti u Bosnu u najtežim vremenima kada nitko nije mogao proći. Ljudi su ovdje donosili iz cijele Hrvatske, a mi smo to preko aerodroma prosljeđivali neznanim ljudima u okupiranim Bosanskim predjelima. Nadamo se da je do mnogih stigla poruka nade, poruka života, komadić kruha, ono što su njihove obitelji željele posredovati. Danas nemamo veliku svečanost, ali sam u srcu donijela sve naše sestre. Svakako želim ovdje spomenuti naše drage pokojne sestre, prisjetimo se dobrote naše s. Livije Pandžić“ U nastavku svoga govora provincijska se glavarica obratila sestrama koje trenutno djeluju u samostanu na Remetama: „Draga s. Ljubice, s. Vilibalda i s. Leticija vi ste danas ovdje da svjedočite. Mi smo vam donijele pozdrave svih naših sestara koje su bile zaštićene zaštitom sv. Josipa pod ovim krovom. Na osobit način želim kazati toplo hvala našim dragim ocima Karmelićanima. Kad smo tražile gdje ćemo naći dom i pitale ima li negdje nešto povoljno što ćemo uzeti, onda nam je Gospa Remetska otvorila svoje srce i nastanila nas u svojoj blizini. Zato vam od srca hvala! U ovoj blizini prije dvadeset godina slavili smo u vašoj župi i zavjete naših sestara. To nam je bio dom, jer drugoga nismo imale.“

Na kraju svoga govora provincijska je glavarica pozvala s. M. Jelenu Jovanović, novakinju druge godine novicijata, da pročita pismo koje je za blagoslov samostana na Remetama uputila sestrama iz zatočenog Sarajeva. Pismo donosimo u cijelosti:

Pozdravno slovo na dan blagoslova Samostana Sv. Josip u Zagrebu 1. svibnja 1993.

U ovom blagoslovnom danu želim srdačno pozdraviti č. Majku Ljiljanu, a osobito mi je čast izraziti radost u ime mojih sestara što je s nama Msgr Jezerinac i drugi prijatelji naše Zajednice…

Ove misli sročene su u Sarajevu na trouglu: Betlehem – Katedrala – Bogoslovija, u Utemeljiteljevoj Nadbiskupiji. Ovdje se oduvijek ratom lomio Istok i Zapad. Kako su samo bili ružni! Drugi ružniji od Prvoga, a ovaj ružniji od svakoga. Gledam tvorevine ljudskog uma i srca. Neizbrojivi projektili nisu uspjeli uništiti ljepotu Sarajeva. Povijesti naroda utkani su u vrijeme i prostor. Katolici su ovdje prisutni 9 stoljeća. Ni u jednom gradu u BiH nema toliko katoličke baštine: Nadbiskupija, Katedrala, 10 crkava, 2 teologije, 4 provincijalata, red. zajednica, bogatstvo samostana, škola i kulturnih ustanova. Hrvatsko blago je uvelike povezano sa časnim likom nadbiskupa Stadlera. Koliko sam ovih dana, čekajući dogovore i izhod dogovora o našoj budućnosti, razmišljala o njegovoj 37-godišnjoj ljubavi u Bosni za božje i hrvatsko djelo.

Utemeljitelju, gledaš li ti danas svoju Bosnu? Vidiš li kako je razaraju iz zraka, sa zemlje, a sada je podrivaju i neke podzemne vode i hoće da nas „očiste“. Ti si preminuo prije 75 godina. Netko je rekao da si umro od boli kada si vidio da Sarajevom kroči nečija vojska. U hrvatskom biću osjećamo da se pomiče granica Istoka i Zapada potiskujući snažno evropski i katolički elemenat. I mi smo kao i svi bosanski Hrvati zahvaćeni silnom borbom za opstanak. Mi možemo samo sanjati o našim prostorima, domovima i samostanima. Oduzeto nam je tlo za život i rad.

No, nama je sačuvan život. Rekla bih, ponovo darovan, jer sam tako doživjela prelazak Miljacke na drugu stranu.

Sada smo ovdje u novom domu rada, reda i molitve da sa zahvalnošću zauvijek uprisutnimo dva Očeva ugodnika: SVETOG JOSIPA I UTEMELJITELJA JOSIPA. Po njima je Svemogući očitovao svoju ljubav i naklonost našoj zajednici. Korizma, po Utemeljitelju darovana, je dah života naše zajednice, zato dok zajednica živi živjet će i duh Stadlerov. On je sv. Josipa osobito štovao i njemu nas je povjerio. Naporan je životni put naše zajednice, ali sv. Josip je trajno prisutan kao brižni skrbnik i branitelj naše redovničke obitelji. Njegov zagovor smo osjetile i u teškim izbjegličkim danima. Po njegovu zagovoru, posredstvom Msgr. Ertla, darovan nam je ovaj novi dom od Kardinala Wettera. Na izbjegličkom križnom putu srele smo puno Veronika i Cirenaca.  Na osobit način bih se željela zahvaliti zajednici Franjevaca iz Sarajeva, koji su sada u Samobru, Provincijalatu hrvatskih Salezijanaca i sestrama Franjevkama iz Sarajeva. Neka Svemogući stostruko svima uzvrati!

Ovaj dan je za nas tužan i radostan. Prožet je zebnjom za budućnost naše Domovine i za naše mile. Radostan je zbog brižne Očeve providnosti kojom nas prati i tješi. Naše zajedništvo u lomljenju kruha i karizmi je snaga za budućnost ljubavi koja sigurno dolazi po miljenicima božjim. Želja mi je da nam slavljenje Sv. Josipa, i na ratni način obilježavanje Utemeljiteljevih dragih godišnjica bude zalog BLAGOSLOVA koji treba zračiti iz ovog novog doma rada, reda, i molitve.

Drage moje sestre, upravo sam saznala da je Ženeva odbila našu molbu da iz Sarajeva iziđemo zračnim putem. Nadala sam se i radovala susretu s Vama, no ovako je volja Božja. RAT JE RUŽAN! Moramo izdržati i u svemu i svugdje samo NJEGA slaviti. Mi smo sve s Vama. Ja vas pratim u duhu i istini. Budite jake i hrabrite se našim zajedništvom. Svih vas volim i toplo pozdravljam Vaša po Malome Isusu

  s. M. Admirata

Sarajevo, 30. travnja 1993. u 12. sati.

Nakon pročitanog pisma tadašnje provincijske glavarice – s. M. Admirate Lučić – prikazana je prezentacija o blagoslovu samostana na Remetama 1993. godine. Na kraju misnog slavlja primile smo blagoslov za cijelu Provinciju.

Naše zajedništvo nastavljeno je kod obiteljskog stola u dvorištu samostana gdje je sve nazočne pozdravila vrhovna glavarica Družbe – s. M. Radoslava Radek koja je izrazila radost zbog ovog dana radosti i zahvalnosti. Kazala je da je teško naći riječi kojima bi izrekla ono što osjeća. Najradije bih zaplakala, kazala je vrhovna glavarica, slušajući sve ono što su sestre proživjele. Zahvalila je Bogu za snagu koju je dao sestrama da su sve to mogle podnijeti i radosna srca danas Bogu zahvaljivati. Čestitala je provincijskoj glavarici i svim sestrama sarajevske Provincije, kao i cijeloj Družbi jer smo u tim trenucima bile sve zajedno. Neka dobri Bog blagoslovi sve i neka to urodi plodom i neka nam dadne snage za ono što je pred nama da mu služimo radosna srca.