S. Inviolata na blagdan Uznesenja Marijina slavi 70. godišnjicu redovničkih zavjeta. O njenom bogatom životu i iskustvu redovnice za ovu prigodu s njome je razgovarala Karla Zemunik postulantica, koja uoči blagdana Marijina Uznesenja ulazi u novicijat. Tekst razgovora slijedi:

Kako ste s. Inviolata?

Hvala Bogu, dobro.

Kako se nosite s ovakvim vrućinama?

Vruće je svima, prikazujem to Gospodinu kao pokoru.

Za blagdan Velike Gospe Vi slavite 70 godina redovničkih zavjeta.  Toliko godina doživjeti u redovničkim zavjetima, veliki je Božji dar. Kako se osjećate pred tim darom?

Zahvalna sam Bogu na toj milosti koja me ispunja radošću, ali i odgovornošću. Bog mi je toliko godina u zavjetima darovao sve bez ikakve moje zaslužnosti.

Možete li se prisjetiti svojih prvih redovničkih dana? Kad ste postali kandidatica, što Vas je najviše oduševljavalo, a što Vam je bilo teško prihvatiti?

U samostan sam primljena 1. kolovoza 1940. god. No te godine po preporuci časne majke s. Manete ostala sam u Splitu i završila malu maturu. U Sarajevo sam došla  2. kolovoza 1941. g. te po odluci č. Majke upisala sam se u učiteljsku školu nakon položenog prijemnog ispita. To vrijeme bilo je i vrijeme moje kandidature. Kroz to vrijeme sestre Predragocjene Krvi Kristove pokušavale su me nagovoriti da dođem kod njih. Ja sam naime kao gojenica   zajedno s mojom sestrom bila kod njih u Banja Luci dvije godine. Njima sam izrazila želju da postanem redovnica, što one nisu ozbiljno shvatile s obzirom na moju dob. To je bio razlog da su me kasnije htjele vidjeti kao redovnicu svoje Družbe. Budući sam u Splitu upoznala s. Amandu, koju sam jako cijenila i preko nje saznala za Služavke Maloga Isusa, oduševila sam se upravo za naše sestre.  Drugih poteškoća se ne sjećam. Znam da nas je bilo 11 novakinja. Moja želja je bila biti redovnica, pa mi ništa nije bilo teško. Sigurno, to je Božji dar.

U novicijat ste primljeni 14. kolovoza 1944. g. To su bile ratne godine. Možete li nam nešto reći o tom vremenu?

Kako su bile ratne godine, neprilike nisu ni nas mimoišle. No nas je držalo zajedništvo. Oskudica je bila svugdje, pa smo i mi oskudijevale, ali mi ipak manje nego ljudi van samostana. Bilo je straha i neizvjesnosti, no mi smo se držale zajedno i to nas je jačalo.

Kako ste se nosili s ratnim poteškoćama i odakle ste crpili snagu za vjernost Bogu?

Međusobno smo se potpomagale i jedna drugu bodrile. Osjećale smo Božju prisutnost i ljubav jer smo se molile s čvrstom vjerom da nas u svemu vodi Bog. Molile smo zajednički, a i svaka je svojom osobnom molitvom nastojala biti u Božjoj blizini primajući snagu s neba. Redovito smo prisustvovale sv. Misi i primale euharistijskog Krista.

Kako se tada živjelo?

Siromašno, oskudno, ali radosno. Unatoč svim poteškoćama i neimaštini mi smo bile zadovoljne. Mnoge sestre su se razboljevale zbog slabe ishrane, neke su i podlegle bolesti, ali nisu očajavale. Ostalim ljudima je bilo puno teže, premda su i oni živjeli u vjeri da Bog svime rukovodi.

Sjećate li se neke lijepe zgode iz djetinjstva?

Veselilo me što sam svakog blagdana i nedjelje iz samostana u „Betlehem“ odlazila u samostan „Egipat“ gdje sam pjevala sa s. Klarisom. Nekih posebnih događaja se ne sjećam, osim što znam da su mi jednom sve moje stvari bile prebačene u Split, a ja sam bila u Sarajevu. (To je bilo nekoliko godina nakon novicijata).

Možete li nam reći nešto o svojoj mladosti, školovanju?

Osnovnu školu završila sam u Makarskoj. U peti razred  išla sam kod sestrara „Službenica milosrđa" ili kako smo ih zvali sestara „Anćela“ u Splitu, a kasnije u građansku školu dvije godine. Na putu prema školi bila je jedna kapela u koju sam svaki dan navraćala i kratko se pomolila prije škole. Od 1937.– 1939. bila sam kod sestara Predragocjene Krvi u Banja Luci  kao vanjska gojenica. Malu maturu sam završila u Splitu, a učiteljsku školu u Sarajevu.  Nakon položenih zavjeta bilo je odlučeno da idem raditi kao učiteljica na „Dolorozi“ u našoj osnovnoj školi, no zbog društvenih neprilika, (škola nam je bila oduzeta) nije bilo ostvarivo. Ostala sam u Betlehemu, gdje sam učila svirati i spremala se za orguljašicu. Godine 1950. došla sam u Zagreb, nastavila sa sviranjem i pripremom za upis na muzičku akademiju, na kojoj sam položila prijemni za upis i upisala se. Međutim, zbog društvenih neprilika i pritisaka na samostan, morala sam se ispisati.

Što Vas je ponukalo da odlučite biti Služavka Maloga Isusa?

Već sam rekla. Susreti i razgovori sa s. Amandom, koja me svojom jednostavnošću i dobrotom oduševila, a po onome o čemu mi je pričala pobudila je  želju u meni da i ja budem Služavka Maloga Isusa, da mogu pomagati slabima i onima u potrebi.

Koja Vam je služba bila prva, gdje ste sve bili i koje ste još službe vršili?

Iza novicijata ostala sam u „Betlehemu“ u Sarajevu, jer se škola na „Dolorozi“ zatvorila. I sami možete pretpostaviti da sam  kroz ovoliki broj godina bila na mnogim filijalama. Ovdje ću vam ih nabrojiti. Dakle Sarajevo-Betlehem, Trogir (župa), Vrgorac (samostan), Pučišća-Brač (župa),  Zagreb-Maksimir (samostan), Samobor (franjevci), Sarajevo-župa Srca Isusova, Split (bogoslovija), Split (samostan Sv. Ana), Zagreb (vrhovna uprava-Nova Ves), Zagreb (vrhovna uprava-Naumovac), Split (samostan-Šine, vjeronauk i sviranje u župi Stobreč). Za vrijeme službe Vrhovne glavarice bila sam predsjednica Unije za redovništvo u Hrvatskoj i orguljašica na župi Prečko. Službe su bile orguljašica i katehistica, rad u kancelariji, kućna predstojnica, tajnica Provincije, zamjenica Vrhovne glavarice, Vrhovna glavarica, kućanski poslovi.

Sjećate li se možda neke lijepe zgode iz svog bogatog rada?

Bilo je lijepih događaja, susretljivosti i razumijevanja sestara, lijepih iznenađenja, radosnog druženja. Teško mi je izdvojiti bilo koji poseban događaj. Ovdje ću ipak spomenuti da nakon prisilnog skidanja uniforme u Bosni, istjerivanja sestara za vrijeme II. svjetskog rata, ja sam bila prva redovnica od naših sestara koja se u uniformi vratila u Sarajevo u župu Srca Isusova kod župnika don Milivoja Čekade.

U kojoj vam je službi bilo najteže?

Bilo mi je najteže kad sam bila zamjenica Vrhove glavarice, kad je Uprava Družbe bila u istoj kući gdje je i sjedište Zagrebačke provincije.

U dva mandata bili ste u Vrhovnoj upravi Družbe, u jednom mandatu kao zamjenica Vrhovne glavarice, u drugom Vrhovna glavarica. Možete li nam nešto reći o ljepotama i poteškoćama tih službi?

Upravo sam spomenula to vrijeme. Naime tada smo intenzivno razmišljali da se pronađe druga lokacija za sjedište Vrhovne uprave. Pokojna s. Štefanija (ekonoma Družbe) i ja na tome smo posebno radile. Pronašla se jedna trošna kuća koju je trebalo potpuno renovirati i osposobiti za stanovanje. Taj posao je trajao godinama, na njemu su sudjelovale i druge uprave nakon nas. No nas dvije podnijele smo najveći teret. Uselile smo se u tu kuću kad, kako bi se moglo reći, da ni „škura nije bilo“. Bilo nam je teško. Kao Vrhovnoj glavarici bilo mi je najteže kad bih osjetila da sestre posustaju u revnosti, kad im slabi vjera i pouzdanje. Uvijek sam bila radosna kad sam osjetila sestrinsku podršku  i srdačnost.

Spomenuli ste da ste bila i predsjednica Unije za redovništvo u Hrvatskoj. Kakva su Vaša iskustva iz te službe? Kao redovnici, zaručnici Kristovoj, što Vam je najljepše?

Za vrijeme mog mandata birala se predsjednica Unije i ja sam bila izabrana. Osjetila sam da nekim redovničkim družbama to nije  baš odgovaralo. Imala sam osjećaj neprihvaćenosti, premda mi razlog nije bio poznat. Kasnije je sve došlo na svoje mjesto. Ono što me u toj službi veselilo bila je tadašnja tajnica Unije, s. A. B., koja je bila vesela, optimistična, radišna i sposobna. Bila je puna razumijevanja i davala mi je podršku.

Ako smijem pitati, što Vam je bilo najteže? Odakle ste crpili snagu?

Spomenula sam što mi je bilo najteže. Bio je i jedan životni trenutak vezan za diobu Družbe u Provincije, no o tome ne bih sada ništa govorila. Sve je pred Bogom, On sve vodi i znani su mu svi naši problemi. Snagu sam crpila iz svakodnevne molitve i razmatranja, razgovora s Bogom i sv. Euharistije.

Kao bivša Vrhovna glavarica pozorno pratite zbivanja u Družbi i Provinciji. Čemu se najviše radujete, a što Vas žalosti?

Kratko ću odgovoriti. Vesele me nova zvanja, a žalosti me kad osjetim malodušnost sestara i manjak zvanja. Također me veseli kad čujem kako sestre napreduju u školovanju. Jako mi je drago da su naše sestre osposobljene za držanje duhovnih vježbi i duhovnih obnova.

U ovako bogatom životu, možete li nam reći – smatrate li svoj život ostvarenim, ispunjenim?

Svakako. Mislim da je moj život, onda kad sam bila radno aktivna i sada kad sam nemoćna, u potpunosti ispunjen. Ne mislim da nisam imala propusta i slabosti, kao i svaki drugi čovjek, no osjećam se potpuno sretnom i ostvarenom kao redovnica „Služavka Maloga Isusa“.

Zbog čega ga smatrate ispunjenim?

Službe koje sam vršila i posao koji sam obavljala ispunjali su me radošću. Kroz život sam osjetila Božju ruku, Njegovo vodstvo i Providnost. Ljudi i djeca s kojima sam radila svojim oduševljenjem su mi potvrda da je sve što sam radila bilo u Božjem planu i da je imalo Njegov pečat.Također su mi potvrda i broj godina koje sam doživjela (92).

Zbog nemoći i bolesne noge, uglavnom ste sami u sobi. Kako provodite to vrijeme?

Sada živim treću dob.  Sad je vrijeme potpunog sazrijevanja. Toga sam svjesna. Sestre su prema meni pažljive i jako sam zbog toga radosna i zahvalna. Sa svoje strane nastojim koliko god mogu podignuti se, doći do kapele i sestara, da im malo olakšam. Vrijeme koje provodim u sobi je uz slušanje Radio Marije, gdje molim i pratim sve molitve.

Što smatrate kao redovnica u redovničkim zavjetima najvrjednijim?

Obdržavanje zavjeta.

Ja sada ulazim u novicijat. Ima li nešto posebno što biste meni i nama mladima preporučili?

Nastojte vršiti svoje dužnosti savjesno i s ljubavlju, tražeći u svemu slavu Božju i Njegovu volju. Ne zaboravite svoj rad i rast zalijevati svakodnevnom zajedničkom i osobnom molitvom. Božji blagoslov tada sigurno neće izostati.

Obično se postavi pitanje, da se ponovo rodite...?

Ponovo bi odabrala biti „Služavka Maloga Isusa“.

Zahvaljujem Vam od sveg srca. Iskreno Vam čestitam na ovako rijetkom jubileju. Neka Vam Gospodin nagradi svaki trud i doprinos u službi Malom Isusu.

Hvala lijepa. Molit ću za Vas da budete dobra redovnica i prava Služavka Maloga Isusa.

Draga s. Inviolata, hvala Vam na Vašoj molitvi i podršci. I ja ću za Vas također moliti.

Karla Zemunik, postulantica