Stadlerovo u travnju 2020.
Srijeda, 8. 4. 2020.
Isusova smrt i sedam riječi s križa
U ovom Velikom tjednu i ovog osmog u mjesecu, uz Stadlerovo razmišljanje o Isusovoj smrti i sedam riječi s križa, dublje ćemo proniknuti u Otajstvo Isusove muke i smrti. Stadler u jednoj svojoj poslanici iz 1890.godine upućenoj puku govori o muci Kristovoj i sedam zadnjih riječi Kristovih na križu.
Dani korizme su dani spasenja. Stadler kaže to je vrijeme zgodno i taj dan spasenja jest za sav rod ljudski, vrijeme od Isusa do konca vijeka, a za svakoga pojedinoga čovjeka jest ono vrijeme, što nam Gospodin do smrti daje u svrhu, da primi milost otkupljenja i s njome da do smrti izvršava Božju volju. Nitko ne smije drugo vrijeme čekati, drugomu danu spasenja nadati se. Tko zanemari to zgodno vrijeme, tko se tim danom spasenja ne okoristi, propao je, zauvijek je propao, i ne može ničim taj gubitak nadoknaditi.
Nadalje tumači Stadler zašto je zgodno korizmeno vrijeme, zato jer nam se jačim svjetlom predočuju istine, koje uslijed naših grijeha potamniše; jer nam se jačom toplinom razgrijava srce, koje se uslijed naših bezakonja zaledi. Dani sv. korizme dani su spasenja, tumači Stadler, jer sv. mati crkva u to sv. vrijeme skida sa sebe svečano ruho, zaodijeva se pokorničkim odijelom, odstranjuje nakite sa oltara, postepeno otklanja sve što samo podsjeća na radost, dok na koncu ne zamuknu orgulje, dok se oltari ne liše svakoga uresa, dok se ne zastru iste slike, dok prostorije crkvene i vanjskim oblikom istom svojom grobnom tišinom ne reknu svakom i okorjelom grešniku: Gle, brate, sva crkva oplakuje gorku muku i smrt Gospodina Isusa razmišljajući o tom, kako ju je od ljubavi k ljudima za njihove grijehe trpio; de zaplači i ti, te neka se i tebi u srcu ražali zbog tvojih grijeha, zbog kojih je također Gospodin Isus suze ronio i suze roneći sebe za te Ocu nebeskom prikazao.
Predragi kršćani, poziva Stadler dalje u svojoj korizmenoj poslanici, valja da i mi razmislimo, kako je Gospodin Isus u svom začeću imao pred očima grijehe svakoga pojedinoga od nas, i kako se je za svakoga pojedinoga Bogu prikazao odrekavši se radosti a prigrlivši križ. On došavši na ovaj svijet nije imao samo na umu, da nas oslobodi od grijeha, da nas izbavi iz vječne smrti, nego da naša srca ljubavlju k sebi pritegne, i to je razlog, zašto se još zbog nas odrekao radosti i slave, te prigrlio boli i muke i sramotu i najružniju smrt na križu. Najveću je Gospodin Isus svoju ljubav pokazao prama nama u svojoj muci i smrti na križu, zaključuje Stadler i tumači dalje. Jedna je misao svih otaca, da je naš Gospodin Isus za grijehe svakoga nas na križu strašne muke trpio i po tim mukama da nam je najveću ljubav pokazao. Rane njegova tijela visećega na križu spomenica su ljubavi: toj ljubavi svjedok je križ, svjedoci su boli, svjedok je gorka muka, koju je za te podnio; svaka rana i te kako vapi, da te je zaista ljubio. Sav odiše ljubavlju i poziva te, da ga ljubiš, glavu je naklonio, da te poljubi, ruke je raširio, da te zagrli, prsa je otvorio, da te ljubi.
Stadler nastavlja dalje tumačiti Isusove zadnje riječi ovako: „Dok su mu se na križu raspetomu još rugali, otvorio je svoja sveta usta, ne da svoje mučitelje prokune, nego da im milosrđe od Oca nebeskoga isprosi. Evo kako progovara: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine“ (Luk. 23, 24). I zaista već onda ta molitva imala je svoj plod, jer mnogi su od Židova vraćajući se od križa, udarali se u prsa govoreći: „Zaista je to Sin Božji“. Eno kako je na molbu raskajana dobrog razbojnika više mu dao, nego je tražio; on ga je molio, neka se samo njega spomene, a Gospodin mu je obećao: „Danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Luk. 23,43), a time je opet pokazao samo ljubav. Eno kako naš spasitelj od ljubavi zabrinut za svoju majku i za nas, nju za majku sv. Ivanu a po sv. Ivanu i nama daje. Stadler tumačeći dalje pobliže četvrtu Isusovu riječ na križu, zato jer nam upravo ta riječ na smrtnom času može biti od prevelike utjehe, neka znamo, da se ne smijemo već za to smatrati osuđenima ili zdvojnima, ako nas pri smrtnoj stisci muka hvata; ta upravo zato je i Isusa pred smrt i te kako gorka muka hvatala, tako da je nam za utjehu tu gorčinu i glasno izrekao.“
A da bi nam se čim dublje u srce usadilo tumačenje te četvrte riječi, Stadler je naveo razlaganje sv. Alfonsa Ligorija: „Bože moj, Bože moj, za što si me ostavio?“ No prije tih riječi piše sv. Matej: „A oko devetoga sata povika Isus glasom velikim: Bože moj.“ Zašto je Isus Krist te riječi kazao glasom velikim? Veli Eutimij, da je za to iza glasa tako jako poviknuo, da nam pokaže svoju božansku moć, da nam pokaže veliku muku, kojom je umirao. Piše sv. Leon, da se Gospodin nije tužio, kad je poviknuo, nego da nas pouči i pokaže nam kolika je opakost grijeha, a s druge strane pripuštenje mukama bez utjehe, samo zato što je na se uzeo breme da zadovolji za naše grijehe. Slično i sv. Ciprijan navodi, zašto je Isus bez utjehe trpio, da ljubav svoju prema nama pokaže, te ljubav našu k sebi pritegne.
A tu ljubav zar nam ne pokazuje i peta riječ Spasiteljeva: „Žedan sam“? Žeđa moja spas je vaš, tumači sv. Augustin. Žeđa ta izvire iz vrutka ljubavi. Žedan je bio, jer je i zbilja trpio žeđu, jer je želio za nas još i više trpiti, da nam očevidnije još pokaže svoju ljubav. Zar nam tu ljubav ne očituje i šesta riječ spasiteljeva: „Svršeno je“? Jest svršeno je što god je pravda tražila, što god je ljubav iziskivala, što god je moglo biti za to da se pokaže ljubav. A i zadnja sedma riječ spasiteljeva: poviknuvši glasom velikim reče: „Oče u ruke tvoje predajem duh svoj“; te naklonivši glavu izdahne i te kako veliku ljubav nam pokazuje, jer predavši duh svoj Ocu nebeskomu i nas je njemu izručio kao ude svoga tijela.
Nije za to čudo što su sveci vazda imali pred očima muku i smrt našega Gospodina znajući, da je Gospodin za nas svoju muku patio od prvog svog začeća kroz sav život svoj dok nije za naše grijehe uslijed neizrecivih boli na drvu križa izdahnuo. Muka i rane i smrti Isusova na drvu križa bješe za njih otvorena knjiga, u kojoj i neuki veoma lako čitaju ljubav, od koje je za njih Gospodin Isus trpio.
Završavajući ovo svoje razmišljanje o Isusovoj smrti i sedam riječi s križa, Stadler poziva da i mi sa sv. Augustinom kažemo: Zapiši Gospodine, zapiši u srce naše rane tvoje, da u njih vazda čitamo bol tvoju i ljubav tvoju; jer imajući pred našim očima preveliku bol, koju si za nas, Bože moj, na križu pretrpio, i od koje ti se je za nas duša od tijela rastavila, rado ćemo i mi sve muke i protivštine i smrt tebi za volju podnijeti, kad sve to na nas pošalješ; a gledajući na tvoju ljubav, koja sve vodi k tebi, pa ništa nećemo ljubiti drugo osim tebe, da tako ljubeći te na zemlji budemo dostojni ljubiti te na vijeke u nebu.
Za našeg prvog vrhbosanskog nadbiskupa, dr. Josipa Stadlera, koji nam je tako krasno protumačio Isusovu smrt i sedam riječi s križa, izmolimo molitvu za njegovo proglašenje blaženim:
Oče naš, koji si izvor i počelo svetosti, od Tebe nam dolazi svaki dobar dar. Ti si slugu svojega biskupa Josipa Stadlera postavio za pastira Crkve vrhbosanske u posebno složenim i teškim vremenima. On, otac sirotinje, odano je i vjerno služio Tebi te je revno navješćivao radosnu vijest spasenja. U svakom čovjeku, posebno u malenima, siromašnima i onima kojima je potrebna pomoć, pozorno je gledao svojega brata i sestru u Tvome ljubljenom Sinu Isusu Kristu.
Smjerno Te molimo, udostoj se proslaviti ga čašću oltara kako bi njegov primjer svemu Tvome puku bio snažan poticaj, njegov nauk pouzdan oslonac, a zagovor čvrsta zaštita i sigurna okrjepa. Molimo Te, udijeli nam po njegovim zaslugama milost da Ti u sve dane svojega života vjerno služimo u svetosti duše i tijela napredujući na putu vječnoga spasenja. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
KRUNICA
U ovom Velikom tjednu i ovog osmog u mjesecu, razmišljamo o Stadlerovoj jednoj poslanici iz 1890.godine upućenoj puku, koja govori o muci Kristovoj i sedam zadnjih riječi Kristovih na križu. Dani sv. korizme dani su spasenja, tumači Stadler, jer sv. mati crkva u to sv. vrijeme skida sa sebe svečano ruho, zaodijeva se pokorničkim odijelom, odstranjuje nakite sa oltara, postepeno otklanja sve što samo podsjeća na radost, ….. , dok prostorije crkvene i vanjskim oblikom istom svojom grobnom tišinom ne reknu svakom i okorjelom grešniku: Gle, brate, sva crkva oplakuje gorku muku i smrt Gospodina Isusa razmišljajući o tom, kako ju je od ljubavi k ljudima za njihove grijehe trpio; de zaplači i ti, te neka se i tebi u srcu ražali zbog tvojih grijeha, zbog kojih je također Gospodin Isus suze ronio i suze roneći sebe za te Ocu nebeskom prikazao. Prikažimo ovu deseticu krunice za obraćenje grješnika, za sve koje je zahvatila ova pandemija.
Predragi kršćani, poziva Stadler dalje u svojoj korizmenoj poslanici, valja da i mi razmislimo, kako je Gospodin Isus u svom začeću imao pred očima grijehe svakoga pojedinoga od nas. Najveću je Gospodin Isus svoju ljubav pokazao prama nama u svojoj muci i smrti na križu, zaključuje Stadler i tumači dalje. Rane njegova tijela visećega na križu spomenica su ljubavi: toj ljubavi svjedok je križ, svjedoci su boli, svjedok je gorka muka, koju je za te podnio; svaka rana i te kako vapi, da te je zaista ljubio. Sav odiše ljubavlju i poziva te, da ga ljubiš, glavu je naklonio, da te poljubi, ruke je raširio, da te zagrli, prsa je otvorio, da te ljubi. Prikažimo ovu deseticu u ovom velikom tjednu za sve progonjene kršćane u svijetu.
Stadler nastavlja dalje tumačiti Isusove zadnje riječi ovako: „Dok su mu se na križu raspetomu još rugali, otvorio je svoja sveta usta, ne da svoje mučitelje prokune, nego da im milosrđe od Oca nebeskoga isprosi. Evo kako progovara: „Oče, oprosti im, jer ne znaju šta čine“ (Luk. 23, 24). I zaista već onda ta molitva imala je svoj plod, jer mnogi su od Židova vraćajući se od križa, udarali se u prsa govoreći: „Zaista je to Sin Božji“. Eno kako je na molbu raskajana dobrog razbojnika više mu dao, nego je tražio; on ga je molio, neka se samo njega spomene, a Gospodin mu je obećao: „Danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Luk. 23,43), a time je opet pokazao samo ljubav. Eno kako naš spasitelj od ljubavi zabrinut za svoju majku i za nas, nju za majku sv. Ivanu a po sv. Ivanu i nama daje. Prikažimo ovu deseticu za sve one kojima teško opraštamo, utecimo se Mariji našoj Majci.
A da bi nam se čim dublje u srce usadilo tumačenje četvrte riječi: „Bože moj, Bože moj, za što si me ostavio?“, Stadler navodi kako piše sv. Leon, da se Gospodin nije tužio, kad je poviknuo, nego da nas pouči i pokaže nam kolika je opakost grijeha, a s druge strane pripuštenje mukama bez utjehe, samo zato što je na se uzeo breme da zadovolji za naše grijehe. Slično i sv. Ciprijan navodi, zašto je Isus bez utjehe trpio, da ljubav svoju prema nama pokaže, te ljubav našu k sebi pritegne. A tu ljubav zar nam ne pokazuje i peta riječ Spasiteljeva: „Žedan sam“? Žeđa moja spas je vaš, tumači sv. Augustin. Žedan je bio, jer je i zbilja trpio žeđu, jer je želio za nas još i više trpiti, da nam očevidnije još pokaže svoju ljubav. Zar nam tu ljubav ne očituje i šesta riječ spasiteljeva: „Svršeno je“? Jest svršeno je što god je pravda tražila, što god je ljubav iziskivala, što god je moglo biti za to da se pokaže ljubav. A i zadnja sedma riječ spasiteljeva: poviknuvši glasom velikim reče: „Oče u ruke tvoje predajem duh svoj“; te naklonivši glavu izdahne i te kako veliku ljubav nam pokazuje, jer predavši duh svoj Ocu nebeskomu i nas je njemu izručio kao ude svoga tijela. Prikažimo ovu deseticu za sve koje se nalaze u teškoj situaciji zbog virusa korone, za sve preminule.
Nije za to čudo što su sveci vazda imali pred očima muku i smrt našega Gospodina. Muka i rane i smrt Isusova na drvu križa bješe za njih otvorena knjiga, u kojoj i neuki veoma lako čitaju ljubav, od koje je za njih Gospodin Isus trpio. Završavajući ovo svoje razmišljanje o Isusovoj smrti i sedam riječi s križa, Stadler poziva da i mi sa sv. Augustinom kažemo: Zapiši Gospodine, zapiši u srce naše rane tvoje, da u njih vazda čitamo bol tvoju i ljubav tvoju; jer imajući pred našim očima preveliku bol, koju si za nas, Bože moj, na križu pretrpio, i od koje ti se je za nas duša od tijela rastavila, rado ćemo i mi sve muke i protivštine i smrt tebi za volju podnijeti, kad sve to na nas pošalješ; a gledajući na tvoju ljubav, koja sve vodi k tebi, pa ništa nećemo ljubiti drugo osim tebe, da tako ljubeći te na zemlji budemo dostojni ljubiti te na vijeke u nebu. Prikažimo ovu deseticu za svećenike, Isusove svjedoke Božje ljubavi.
Predragi kršćani, poziva Stadler dalje u svojoj korizmenoj poslanici, valja da i mi razmislimo, kako je Gospodin Isus u svom začeću imao pred očima grijehe svakoga pojedinoga od nas. Najveću je Gospodin Isus svoju ljubav pokazao prama nama u svojoj muci i smrti na križu, zaključuje Stadler i tumači dalje. Rane njegova tijela visećega na križu spomenica su ljubavi: toj ljubavi svjedok je križ, svjedoci su boli, svjedok je gorka muka, koju je za te podnio; svaka rana i te kako vapi, da te je zaista ljubio. Sav odiše ljubavlju i poziva te, da ga ljubiš, glavu je naklonio, da te poljubi, ruke je raširio, da te zagrli, prsa je otvorio, da te ljubi. Prikažimo ovu deseticu u ovom velikom tjednu za sve progonjene kršćane u svijetu.
Stadler nastavlja dalje tumačiti Isusove zadnje riječi ovako: „Dok su mu se na križu raspetomu još rugali, otvorio je svoja sveta usta, ne da svoje mučitelje prokune, nego da im milosrđe od Oca nebeskoga isprosi. Evo kako progovara: „Oče, oprosti im, jer ne znaju šta čine“ (Luk. 23, 24). I zaista već onda ta molitva imala je svoj plod, jer mnogi su od Židova vraćajući se od križa, udarali se u prsa govoreći: „Zaista je to Sin Božji“. Eno kako je na molbu raskajana dobrog razbojnika više mu dao, nego je tražio; on ga je molio, neka se samo njega spomene, a Gospodin mu je obećao: „Danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Luk. 23,43), a time je opet pokazao samo ljubav. Eno kako naš spasitelj od ljubavi zabrinut za svoju majku i za nas, nju za majku sv. Ivanu a po sv. Ivanu i nama daje. Prikažimo ovu deseticu za sve one kojima teško opraštamo, utecimo se Mariji našoj Majci.
A da bi nam se čim dublje u srce usadilo tumačenje četvrte riječi: „Bože moj, Bože moj, za što si me ostavio?“, Stadler navodi kako piše sv. Leon, da se Gospodin nije tužio, kad je poviknuo, nego da nas pouči i pokaže nam kolika je opakost grijeha, a s druge strane pripuštenje mukama bez utjehe, samo zato što je na se uzeo breme da zadovolji za naše grijehe. Slično i sv. Ciprijan navodi, zašto je Isus bez utjehe trpio, da ljubav svoju prema nama pokaže, te ljubav našu k sebi pritegne. A tu ljubav zar nam ne pokazuje i peta riječ Spasiteljeva: „Žedan sam“? Žeđa moja spas je vaš, tumači sv. Augustin. Žedan je bio, jer je i zbilja trpio žeđu, jer je želio za nas još i više trpiti, da nam očevidnije još pokaže svoju ljubav. Zar nam tu ljubav ne očituje i šesta riječ spasiteljeva: „Svršeno je“? Jest svršeno je što god je pravda tražila, što god je ljubav iziskivala, što god je moglo biti za to da se pokaže ljubav. A i zadnja sedma riječ spasiteljeva: poviknuvši glasom velikim reče: „Oče u ruke tvoje predajem duh svoj“; te naklonivši glavu izdahne i te kako veliku ljubav nam pokazuje, jer predavši duh svoj Ocu nebeskomu i nas je njemu izručio kao ude svoga tijela. Prikažimo ovu deseticu za sve koje se nalaze u teškoj situaciji zbog virusa korone, za sve preminule.
Nije za to čudo što su sveci vazda imali pred očima muku i smrt našega Gospodina. Muka i rane i smrt Isusova na drvu križa bješe za njih otvorena knjiga, u kojoj i neuki veoma lako čitaju ljubav, od koje je za njih Gospodin Isus trpio. Završavajući ovo svoje razmišljanje o Isusovoj smrti i sedam riječi s križa, Stadler poziva da i mi sa sv. Augustinom kažemo: Zapiši Gospodine, zapiši u srce naše rane tvoje, da u njih vazda čitamo bol tvoju i ljubav tvoju; jer imajući pred našim očima preveliku bol, koju si za nas, Bože moj, na križu pretrpio, i od koje ti se je za nas duša od tijela rastavila, rado ćemo i mi sve muke i protivštine i smrt tebi za volju podnijeti, kad sve to na nas pošalješ; a gledajući na tvoju ljubav, koja sve vodi k tebi, pa ništa nećemo ljubiti drugo osim tebe, da tako ljubeći te na zemlji budemo dostojni ljubiti te na vijeke u nebu. Prikažimo ovu deseticu za svećenike, Isusove svjedoke Božje ljubavi.
s. M. Manda Pršlja