U subotu 15. travnja 2023.g. u Sarajevu proslavljen je Dan Družbe sestara Služavki Maloga Isusa. Na ovom slavlju sudjelovalo je više od stotinu sestara predvođenih vrhovnom glavaricom Družbe s. Marijom Banić i provincijskim glavaricama iz zagrebačke, splitske i sarajevske provincije.

U subotu 15. travnja 2023.g. u Sarajevu proslavljen je Dan Družbe sestara Služavki Maloga Isusa. Na ovom slavlju okupilo se više od stotinu sestara predvođenih vrhovnom glavaricom Družbe s. Marijom Banić i provincijskim glavaricama iz splitske provincije s. M. Terezijom Pervan, zagrebačke s. M. Emanuelom Pečnik i sarajevske s. M. Anom Marijom Kesten. Sestre su se okupile u kolijevci svoje Družbe koju je prije 133.g. u ovom gradu utemeljio prvi vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler. Ovom prigodom spomenule su se još dviju važnih obljetnica sluge Božjega Stadlera. Prva je 180. obljetnica rođenja i krštenja nadbiskupa Stadlera, druga je 125. obljetnica osnutka prve kuće matice Družbe „Betlehem“ u Sarajevu koja je oduzeta sestrama 1949.g., a danas u njoj djeluje Srednja medicinska škola. Sljedeći primjer svoga Utemeljitelja i sestre su ovo slavlje stavile pod okrilje Presvetog srca Isusova, želeći da u Srcu Uskrslog Krista bude sva njihova radost i nada.

Središnje slavlje Dana Družbe održalo se u Sarajevskoj katedrali Presvetog srca Isusova gdje počivaju u miru zemni ostaci njihova Utemeljitelja i graditelja katedrale. Svečanom Euharistijskom slavlju koje je započelo u 10 sati prethodila je molitva krunice i pozdravna riječ vrhovne glavarice s. Marije Banić koju donosimo u cijelosti:

„Drage sestre! Sve vas pozdravljam u ovom svetom mjestu, Katedrali Srca Isusova koju je s velikom ljubavlju podigao Sluga Božji naš Utemeljitelj nadbiskup vrhbosanski Josip Stadler. Za nas je to posebno sveto i dragocjeno mjesto, jer osim što je prebivalište Boga živoga, tu se nalaze i zemni ostaci našeg Oca Utemeljitelja. To je mjesto kamo s velikom radošću svakodnevno hrli srce svake Služavke Maloga Isusa i kamo svaka rado navraća kada god može.

Danas smo se okupile da proslavimo Dan Družbe, da zahvalimo Bogu za sve milosti i darove koje nam je udijelio od osnutka Družbe do danas, da Ga zamolimo oproštenje za sve naše nevjernosti, zatajenja i izdaje, da Ga molimo za svaku članicu naše Družbe kako preminulu tako i živu i sve one koje poziva da nam se pridruže, i sve koje nam je Bog stavio na naš životni put.

Okupile smo se iz sve tri provincije, u kolijevci naše Družbe prisjećajući se 180-te obljetnice rođenja i krštenja našeg Oca Utemeljitelja Sluge Božjeg Josipa Stadlera, i 125-te godišnjice gradnje „Betlehema“ kuće Matice naše Družbe. Sve su to obljetnice koje nam dozivaju u pamet  čudesnu tajnu Božje Ljubavi, kao što pjeva Blažena Djevica Marija: „Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne“.

Našeg Oca Utemeljitelja, koji je bio siromašno dijete, kao i Isus u betlehemskoj štalici, izabrao je Bog za velika dijela. Našu Družbu izabrao je Bog da osjeti progonstvo kao što ga je On osjetio bježeći u Egipat, i ponovo se vrati u zemlju iz koje je prognana i nastavi započeto djelo. Istina, ostale smo bez kuće Matice, premda je ona još tu i svjedoči o ljubavi onih koji su je gradili, ali mi nemamo pristupa u nju. Što je u Božjem planu to samo On zna. Mi znamo, da na zemlji nemamo stalnog prebivališta i sve što posjedujemo na zemlji da je u službi je Kraljevstva Nebeskoga. Iako su nam za rad potrebna materijalna dobra, ipak naša sreća se ne nalazi u onom što posjedujemo, nego u onom što jesmo. Onaj čija je duša prebivalište Božje i tko svu svoju nadu stavlja u Boga, taj je najbogatiji i naj sretniji. Danas je deveti dan devetnice Božjem milosrđu. Od Boga nam je sve dobro bilo duhovno, bilo materijalno, sve je dar Njegova premilosrdnog Srca. Zato je geslo ovog našeg susreta. „Presveto Srce Isusovo, u Tebi nam je radost sva, u Tebi nam je nada sva…“ Uzvratimo Mu ljubav ljubavlju, dajući sve kao što je i On nama darovao sve. Neka nas sve blagoslovi Svemogući Bog, a Duh Sveti neka nas učini vječnim darom za Boga. Živio Mali Isus! Uvijek u našim srcima!“

Predslavitelj Svete Mise bio je postulator kauze sl. Božjega Josipa Stadlera i kanonik Prvostolnog kaptola Vrhbosanskog mons. Pavo Jurišić u koncelebraciji župnika župe Presvetog srca Isusova u katedrali vlč. Olivera Jurišića s još 6 svećenika.

Mons. Pavo je u svojoj prigodnoj propovijedi temeljeći ju na liturgijskim čitanjima progovorio o životu koji je jači od zemlje, stijene, naglasivši da je zadatak života da se probija i raste. To iskustvo stjecali su i Isusovi učenici zbog svoje nevjere da je Isus živ, što su na kraju povjerovali. Stijena na Isusovu grobu nije mogla zadržati živoga Isusa u tami groba. Ustvrdio je kako se svaki čovjek često požali na svoj teret i kamen koji mu stoji na srcu. Često pada tamo gdje bi trebao čvrsto stajati. Ipak, jedan čovjek je čvrsto stao, očitovao se i srušio sve granice koje su postavljene između Boga i čovjeka. Uskrsli je razorio sve ono na što se mi često tužimo. Ovo njegovo djelo mijenjalo je i mijenja sve ljude jer je Bog imao i ima ljubavi za svakoga čovjeka. I mi u Crkvi imamo zadatak da se sve više ohrabrujemo, da gradimo uzajamno povjerenje i promičemo nadu. Pozvani smo kao udovi Svete Crkve pomoći nositi teškoće čovječanstva jer je nada proklijala. Proklijala je u krilu Blažene Djevice Marije koja nam postaje uzor intenzivnog života u Isusu i s Isusom. Jedino Majka Marija nije izgubila vjeru u njega, niti u najtežim trenutcima na njegovu stratištu.

Sl. Božji Josip Stadler je potaknut primjerom BD Marije jačao svoju vjeru u Boga na što je poticao sestre Služavke Maloga Isusa da kao njezine ropkinje, ili službenice uvijek razmatraju sveta otajstva Isusova Utjelovljenja, Rođenja, Bogojavljenja, skrovitog života u Nazaretu i javnog Isusovog djelovanja kako bi ljubile Maloga Isusa.

Uputivši svoju poruku i čestitku  sestrama za dan Družbe, prenio im je pozdrave i čestitke vrhbosanskog nadbiskupa mons. Tome Vukšića i nadbiskupa u miru kardinala Vinka Puljića.

Mons. Pavo je homiliju zaključio riječima „Kad pomislimo da smo sami, slabi i da nećemo izdržati, Bog sam dolazi da nas tješi, podiže, hrabri i uzdiže.“

Euharistijsko slavlje nastavljeno je prigodnom molitvom vjernika koju su pripremile sestre iz splitske provincije:

„Gospodine, daj da Crkva, rođena u Tvojem vazmenom otajstvu, nesebično živi i svakog dana daruje ljubav svim ljudima, molimo Te.

Gospodine, Ti si svoje stado povjerio papi, biskupima i svećenicima. Daj im milost da u svom djelovanju uvijek traže i slijede Tebe, molimo te.

Gospodine, mnogi ljudi diljem svijeta stradavaju u sukobima, uspostavi pravi i istinski mir u svijetu i priteci u pomoć svima koji su pritisnuti nevoljama, molimo te.

Gospodine, tvoj sluga Josip Stadler, uvijek je svjedočio svoju pripadnost Tebi. Daj da njegova svetost bude prepoznata od svih te da ga Crkva proglasi blaženim, molimo te.

Gospodine, Ti si svaku od nas pozvao u Družbu sestara Služavki Malog Isusa. Daj da ti, po primjeru našeg Utemeljitelja, ponizno i radosno služimo u svakom čovjeku, molimo te.

Gospodine, pozovi u našu Družbu djevojke koje će u ljubavi prema Tebi spremno služiti malenima, molimo Te.

Gospodine, po svojoj dobroti i milosrđu primi naše pokojne sestre u svoje kraljevstvo, molimo te.“

Nakon molitve vjernika uslijedio je prinos darova (hostije i vino) koje su u ime Vrhovne uprave Družbe prinijele sestre sarajevske provincije.

Liturgijsko pjevanje animirale su sestre iz zagrebačke provincije.

Na završetku Svete Mise, otpjevavši himnu Družbe, sestre su se sa predslaviteljem mons. Pavom i svećenicima uputile ka grobu sluge Božjega Josipa Stadlera gdje se izmolila molitva za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Uslijedila je pjesma Utemeljitelju Družbe koju su sestre otpjevale iz zahvalnog srca i zajedničko fotografiranje kod groba i ispred katedrale.

Slavlje sestrinskog zajedništva nastavljeno je u dvorani Svećeničkog doma u Sarajevu kojemu je se pridružio apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori nadbiskup Francis Assisi Chullikatt s tajnikom mons. Amaury Medina Blanco. U ovoj prigodi Apstolski nuncij je sestrama čestitao Dan Družbe.

Popodnevni program slavlja Dana Družbe nastavljen je u Istočnom Sarajevu mjestu Donje Mladice koje se nalazi u blizini Kasindola. Ovo malo i lijepo mjesto smješteno je u podnožju između planina Trebevića i Igmana. U njemu je posredstvom sl. Božjega Josipa Stadlera našla svoje mjesto života i Družba sestara Služavki Maloga Isusa već 1900. godine. Utemeljitelj je kupio sestrama jednu malu trošnu kuću i veliki posjed kako bi svojom molitvom i radom uzdržavale djecu i starice u sarajevskom Betlehemu i Egiptu. Sestre su već 1910 g. sagradile novi samostan i crkvu koju je Utemeljitelj posvetio Presvetom srcu Isusovu. U ovom samostanu i na ekonomiji Srca Isusova djelovalo je uvijek oko 14 sestara. Svoje živote u službi Maloga Isusa sve do smrti darovalo je 11 sestara i to u razdoblju od 1900 g. do 1946. g. Godine 1946. sestre su morale prisilno napustiti ovaj samostan i otići s Mladica ostavivši sve što su velikim žrtvama i ljubavlju stekle za Boga i sirotinju. Poslije su se u Samostan nastanile siromašne obitelji kojih ima smještenih još i danas, a kapelica je jedno vrijeme služila za magazin, kasnije zbog oštećenja ostala je zatvorena i čeka bolje vremena. Čeka svoje prve vlasnike da obnove njezino krovište i zidove kako bi se u njoj moglo ponovno slaviti i častiti Presveto srce Isusovo i služiti Bogu na slavu.

U znak zahvalnosti Bogu za živote svih sestara i sve dobro koje je Bog darivao Družbi po svojoj providnosti, te po žrtvama sestara koje su djelovale na Mladicama, pred crkvom Srca Isusova upriličen je prigodni molitveni program koji su pripremile i animirale sestre sarajevske provincije.

U molitvenom programu sestre se prisjetile prvih dana života na Mladicama kako je zapisano u kronici: „U istočno-sarajevskom gradskom naselju Mladice, naš je Utemeljitelj 1900. godine kupio od jednoga bega veliko imanje od 345 dunuma zemlje. Odlučio je kupiti ovu ekonomiju za izdržavanje svojih sirotišta: Betlehema i Egipta. Begova dotrajala kuća bijaše stan prvim sestrama. Bilo je to 9. srpnja 1900. godine kada su na Mladice, na gumenim kolima, doselile prve sestre. Bile su to: s. Marta Golec, prva sestra Družbe i prva predstojnica na Mladicama, s. Hijacinta  Folkmer i s. Veronika Podhraški, novakinje, zatim dvije kandidatice:  Marija  Kanceljak i Sofija Zubak, poslije s. Rozalija i s. Mihaela. Na polasku je Utemeljitelj dao sestrama i sliku Srca Isusova, koju su stavile u sobu koju su uredile za prvu kućnu kapelicu. Ispočetka je Utemeljitelj sestrama davao po 30 forinti na mjesec dok nije stigla prva ljetina. Sestre su na Mladicama radile teške zemljoradničke poslove. Orale su, kopale zemlju, sadile krumpir, sijale i ubirale. Obrađivale su cijelo polje koje je Utemeljitelj prozvao: 'Polje Srca Isusova'. Uza sve to morale su i otplaćivati dug za zemljište“. O dolasku sestara na Mladice, kao i o njihovom mukotrpnom radu imamo zapise Sestre Rozalije Kanceljak, inače rodom iz Hrvatskog Zagorja. Ona je kao kandidatica zabilježila svoja sjećanja njihovih početaka: „Početak je bio vrlo težak. Svake smo nedjelje išle pješice u Sarajevo udaljeno devet kilometara na svetu Misu. Na Mladicama je bila  samo stara muslimanska kuća, u koju smo se nastanile. Nije imala ni ključa ni brave na vratima. Svaku večer smo navlačile neki sanduk na vrata da se obranimo od svakoga. Bilo je dosta straha. Bilo je toliko posla da nismo znale s koje strane početi. Spavale smo na podu (….) Hrana je bila oskudna i slaba… Deset godina poslije na Mladicama je dovršena i gradnja manje crkve u čast Srcu Isusovu, potom i Samostana. Nadbiskup Stadler, naš Utemeljitelj, svečano je blagoslovio obadva zdanja 26. rujna 1910. godine.“ Poslije teških siromašnih godina osnutka i mukotrpnih godina gradnje novog samostana i crkve, nastupila su ponovno teška vremena ratnih godina.

Sestre svjedoče da se ne može izreći koliko je bilo teško prvo i drugo desetljeće. „Ratne posljedice Prvog svjetskog rata su bile siromaštvo, razaranja, strahovi, izgubljenost, glad i stotine nezbrinute djece. I Družbina sirotišta Egipat i Betlehem bili su prepuni. Zemaljska vlada za BiH obratila se nadbiskupu Stadleru da pronađe još kakvu mogućnost za zbrinjavanje ratne siročadi. Stadler je odmah dao renovirati i adaptirati stari samostan na Mladicama, koji je bio veoma dotrajao. Zemaljska vlada je preuzela platiti polovicu troškova, a sestre Služavke Maloga Isusa drugu polovicu. Taj novi zavod mogao je primiti pedesetero siročadi. Prema Ugovoru je određeno da će Zemaljska vlada povjeriti Zavodu na odgoj 50 muške ili 50 ženske siročadi katoličke vjeroispovijesti. Nadalje se kaže da će Kongregacija  dodijeliti četiri časne sestre za odgoj siročadi i preuzeti brigu za hranu, odjeću, obuću i potrebni ogrijev. Uza sve patnje koje rat donosi, za naše sestre na Mladicama bilo je i blagoslovljena prilika iskazati ljubav prema tolikoj djeci, koja su ostala bez doma, svojih roditelja i lišeni djetinjstva. Bog je toj djeci iskazao svoje veliko proviđenje, a našim sestrama dijelio snagu i blagoslov. One su zaista morale nadljudskim snagama brinuti se ne samo za tu djecu nego i za mnoge beskućnike i siromahe svake vrste, koji su bili dio njihove brige.“

Teške godine za sestre na Mladicama bile su i u Drugom svjetskom ratu: „Sestre na Mladicama su 3. srpnja 1946. godine morale u roku od 24 sata napustiti svoje drago polje, crkvu i samostan Srca Isusova pod prijetnjom deložacije i poći u nepoznato. Tako im je jednim nasilnim potezom oduzet cjelokupni posjed na Mladicama sa svim inventarom. Pri odlasku sestrama je bilo dopušteno ponijeti samo osobnu odjeću i obuću i crkveno ruho. Sve što su voljele, što su svojim radom i žrtvama stjecale, sve je nestalo u samo jednom trenutku.“ Dana 1. srpnja 1949. sve kuće Družbe, sirotišta, škole i samostani su morali biti iseljeni i predani na raspolaganje stambenoj komisiji u Sarajevu. Sestre su morale skinuti redovničko odijelo i krenuti tko zna kuda… U ovim izuzetno teškim vremenima na čelu Družbe bila je časna Majka s. Flavija Tomšić. Iz njezinog pisma sestrama donosimo jedan isječak:   „…Volja je Božja da kalež gorčine ispijemo do dna. Već vam je svima dobro poznato da nas je stiglo ono pred čim smo strepile. Dakle, sve naše filijale u Bosni, pa i našu dragu kuću maticu, to jest naš mili Betlehem morali smo napustiti di 1. VII. 1949. Novakinje i kandidatkinje otišle su svaka svojoj kući i to u civilnom odijelu, a također i neke časne sestre, koje se nisu mogle bar privremeno skloniti u još postojeće naše filijale u Hrvatskoj… No, iako nam to sve po ljudskoj slaboći zadaje bol i tugu, ne klonimo duhom nego sa živom vjerom i velikim pouzdanjem u Božju pomoć recimo velikodušno: Bogu hvala. Znamo da Bog neće zla, ali ga pripušta, jer zna i zlo obratiti na dobro. Sve što nas je stiglo, što nas stiže i što će nas još stići, pa bilo to i najgore, primajmo mirno iz ruke Božje, i to sve s potpunom predanošću u volju Božju, je On jedini zna što je za nas bolje i spasonosnije. Puno i goruće molimo jedni za druge, a posebno za one naše sestre koje su odijeljene od naše mile redovničke zajednice i ostanimo uvijek povezane…”

Uz ova tužna sjećanja, sestre su pred kapelicom Srca Isusova gdje su razvile Barjak Srca Isusova častile Srce Isusovo, moleći da njihova srca i srca svih ljudi učini sličnima svome presvetom srcu.

Uz veliki broj sestara iz cijele Družbe, na ovom za nas „svetom mjestu“, nazočio je i župnik župe sv. Franje Asiškog na Dobrinji fra Danijel Rajić koji je predvodio molitvu i molio opijelo za pokojne sestre SMI.

Nakon polusatne molitve koja je doticala srca sestara, ganula do suza i vračala sjećanja na dragu nam povijest Družbe, uslijedila je riječ zahvale i pozdrava časne majke s. Marije Banić te blagoslov za sretan put koji nam je udijelio župnik fra Danijel.

Kako je ovo bio posebni dan za mjesto Donje Mladice, stanari u samostanu i susjedi koji žive i blizini našeg samostana – manastira, bili su iznenađeni dolaskom velikog broja sestara i radosni zbog ovog posjeta. Neki od njih su se interesirali o povratku sestara u svoj manastir i u ovo mjesto. Dao Bog i presveto srce Isusovo da to Družba što prije doživi.

Dan se bližio svom kraju i u njemu slavlje Dana Družbe. Popodnevno sunce se skrivalo između oblaka nagoviještajući da je dan na izmaku. Uslijedili su sestrinski pozdravi i zahvale Bogu za prekrasni dan koji nam je Gospodin darovao u svojoj dobroti. Poželjevši si sretan i blagoslovljen povratak u mjesta i zajednice odakle smo se okupile i na Mladicama, zaključeno je slavlje Dana Družbe u Stadlerovom gradu i u kolijevci drage na Družbe!

s. M. Ljilja Marinčić