Gospodine, proničeš me svu i poznaješ,
ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ.
Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi.

Riječ mi još nije na jezik došla, a ti, Gospodine, sve već znadeš.
S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio.
Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga dokučila.

Kamo da idem od duha tvojega i kamo da od tvog lica pobjegnem?
Ako se na nebo popnem, ondje si, ako u podzemlje legnem, i ondje si.

Uzmem li krila zorina pa se naselim moru na kraj,
i ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala.

Reknem li: »Nek’ me barem tmine zakriju i nek’ me noć umjesto svjetla okruži!« –
ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dani tama kao svjetlost.

Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu.
Hvala ti što sam stvorena tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao,
kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkana u dubini zemlje.

Oči tvoje već tada gledahu djela moja, sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj: 
dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga.
Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi, kako li je neprocjenjiv zbroj njihov.
Da ih brojim? Više ih je nego pijeska! Dođem li im do kraja, ti mi preostaješ!

Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje:
pogledaj, ne idem li putem pogubnim i povedi me putem vječnim!

***
Malo biblijskih tekstova govori o Božjoj bliskosti s ljudima s toliko suptilnosti i snage kao ovaj psalam. Bože, proničeš me svu i poznaješ. Bog, nije udaljeni promatrač, nego onaj koji promatra duboko, koji ih ne poznaje djelomično ili jednostrano, nego u cjelini mog postojanja, doista onako kako nitko drugi ne može.

Kako se psalam razvija, ton postaje teži: «Kamo da idem od duha tvojega i kamo da od tvog lica pobjegnem?» Oslikan je moj put prema gore i dolje, s istoka na zapad, prije no što se konačno sakrijem u tami kako bi izbjegla Boga, ali neuspješno. Božja ruka sada nije samo nada mnom nego me čvrsto drži. Ova istina istodobno zastrašuje i daje sigurnost: nema načina da izbjegnemo Boga, no istovremeno Bog me nikad ne napušta, bez obzira na to koliko ja zastranila.

«Ti si moje stvorio bubrege» u biblijskom jeziku bubrezi se često povezuju s donošenjem odluka. Da bi razlikovale ono što je ispravno od onoga što nije, moramo pogledati duboko u sebe, čak dublje od svog srca. Ta je ideja bliska onome što mnogi ljudi danas nazivaju savješću. Značajno je da je ona ovdje, u samom središtu psalma, gdje nalazimo jedini spomen hvale: «Hvala ti što sam stvorena tako čudesno, što su djela tvoja predivna!» Sugerira li možda psalam da je jedan od načina na koje nam je Bog blizak upravo u našoj želji i našem traganju za onim što je dobro, ispravno i istinito? Ponekad možemo biti u iskušenju pobjeći ili se sakriti od te želje za dobrim, ispravnim i istinitim – doista, ona je ponekad takav izazov da bi se život činio jednostavnim bez nje – no, možemo biti njome zadivljene i vidjeti je poput dara, zahvaljujući Bogu na njoj.

«Pronikni me svu, Bože, srce mi upoznaj,» molimo konačno Boga, jer Bog je onaj koji u našem životu uvijek iznova otvara ne samo jedan od mogućih putova, nego «vječni put». Neka plod ovog susreta bude da nađem novi dio sebe, da dohvatim nedohvaćeni dio sebe i da dopustim njegovu preobrazbu.

s. Marta Vunak