Opet taj hodnik. Koliko puta sam povukla metlom da ga pometem i krpom da ga operem… i uvijek odnekud dođe prašina i prekrije moj trud, uz prašinu još pokoji trag sestre koja njime prolazi.

Sutra je blagdan i danas ga trebam dobro očistiti… opet ispočetka… na pola puta moga mukotrpnog rada naleti s. Dora.

- Joj, oprosti, moram hitno proći!

- Stani, ne možeš sada prolaziti, ostat će tragovi…

Nisam ni stigla dovršiti, a ona otrči i nestane. Kakve su to sestre?! Ni malo ne vrednuju tuđu muku. Da se barem poskliznula, od srca bih joj se nasmijala. Ovako ništa. Moram ponovno po istom mjestu brisati kao da nemam više nikakvog posla.

Jučer na tom mjestu s. Huga je zaista pala i slomila nogu. Jadna s. Huga. Na suhom i čistom hodniku…. Vjerojatno se spotakla sama o sebe…. Kako bi inače, jer nikog i ničeg nije bilo u blizini. Da nisam naišla, tko zna kako bi dugo čekala pomoć. Mogla je umrijeti od bola i samoće. Sada je opet sama u sobi, zaboravljena. Moram je obići da vidim kako je.

Baš sam za pohvalu. Žalim sestru koja je pala i slomila nogu, a istodobno želim da s. Dora padne i po mogućnosti da se malo razbije jer je u nevrijeme uletjela na moje područje. S. Hugu žalim jer je volim, a s. Dora mi očito ide na živce.

Kad sam prvi put prošla tim hodnikom srela sam s. Hugu i njezin mi je osmjeh ostao u dubokom i lijepom sjećanju. Bio je to prvi susret jedne časne sestre i jedne buduće časne sestre od molitava za zvanja i Božjeg poziva upućenog preko sestara, a da to nije ni slutila. Bog se tako diskretno služi ljudima za svoju stvar, da ljudi puno puta toga nisu ni svjesni. I dobro da je tako.

Danas, kad god se nađem na tom hodniku, moja je molitva upućena Bogu za nova zvanja, ne da bi moja molitva bila tako efikasna, nego smatram da nas treba biti puno, jer su moje želje megalomanske. Potiho šapćem i pitam: Gospodine, kada ćeš poslati nekog novog na taj hodnik?!