Dan molitve za proglašenje sluge Božjega Josipa Stadlera blažen proslavljen je u katedrali Srca Isusova u Sarajevu svetim misnim slavljem kojeg je predvodio uzoriti nadbiskup i metropolit vrhbosanski Vinko kardinal Puljić uz suslavlje sedmorice svećenika.

Slavlju i molitvi pridružili su se i hodočasnici iz Sirakuze (na Siciliji) koji su zajedno sa čuvarem svetišta Gospe od Suza donijeli relikvije Gospinih suza, koje su potekle iz reljefne slike Prečistog Srca Marijina u kući mladog bračnog para Anđela i Antonine Jannuso, u kolovozu 1953. godine. Zanimljivo je da ovi hodočasnici nisu uspjeli doći 6. srpnja, kada je njihov pohod i bio planiran, nego baš na dan sluge Božjega Josipa Stadlera, koji je za svoga života gajio posebnu pobožnost prema Žalosnoj Gospi. Možemo i u tome vidjeti potvrdu o ljubavi koja je za života sluge Božjega gorila, a sada u vječnosti gori još jače između njegova srca i žalosnog Srca Marijina.

Prigodnu homiliju uputio je mons. Pavo Jurišić. Osvrćući se na evanđelje dana u kojem Isus svojim učenicima daje poslanje i konkretne zadatke naglašava kako svatko od nas, ako smo Isusovi učenici, dobiva konkretan zadatak kako bi „ovdje i sada“ očitovali znakove i plodove Nebeskog Kraljevstva. Bolest koju Isus uočava kod ljudi je strah. „Samo riječ vjere može izliječiti naše strahove i dati nam sigurnost i snagu. Bez ukorjenjenja u vjeri izloženi smo kumirima ovoga svijeta koji kao neman gutaju svakoga tko se upusti s njima ili čak očekuju od njih pomoć. A tko s vragom tikve sadi, o glavu mu pucaju, kaže narodna poslovica. Zlodusi nisu izumrli; oni posvuda tjeraju svoje poslove, posebno tamo gdje je vjera u živoga Boga zamjenjuje kumirima čija je moć samo obmana. Toga je bio svjestan i sluga Božji Josip Stadler“, pa da bi zaštitio povjereno mu stado utekao se najjačem sredstvu u borbi protiv Zloga. Tražio je od svih župnika da u crkvama i kapelama čuvaju Presveti Oltarski Sakrament, te da se povremeno izlaže za adoraciju. „Uveo je svečano klanjanje pred Presvetim u katedrali na korizmene nedjelje i na blagdan Srca Isusova, a klanjanje se obavljalo i u sjemenišnim crkvama, franjevačkim samostanskim crkvama kao i u crkvama i kapelicama časnih sestara koje su djelovale u Nadbiskupiji. Sluga Božji je znao da će samo okretanjem Bogu Isusa Krista naše traganje biti uspješno, naša će čežnja za mirom i zavičajem biti ispunjena. Tek ćemo se tada moći odupirati zlodusima koji nas neće moći iščupati iz ukorijenjenosti u Bogu. Mi trebamo predati dalje ono što smo primili. To je pomoć vjere u životnoj borbi, vjere koja pomaže da raste čovječnost u svijetu“, zaključio je mons. Jurišić.

Nakon popričesne molitve uzoritom Nadbiskupu i svima okupljenima obratio se čuvar svetišta u Sirakuzi, zahvalivši za dobrodošlicu i lijepa iskustva koja su doživjeli boraveći u našoj zemlji. Tom je prigodom istaknuo radost zbog njihova dolaska u Katedralu Srca Isusova gdje su Srce Marijino, po relikvijama koje su donijeli, opet zajedno. Poveznica između njihove i naše nadbiskupije je sv. Ivan Pavao II. koji je iste godine (1994.) posjetio Sirakuzu i imenovao našeg Nadbiskupa kardinalom. Spomenuvši u Sirakuzi krvava stradanja brojnih naroda u ratovima zbog kojih Marijino Srce opet plače, sigurno je mislio na balkanski narod koji je tada prolazio ratne kušnje i patnje.

Na grobu sluge Božjega Josipa Stadlera molilo se za njegovo proglašenje blaženim, a nakon Nadbiskupova blagoslova svi okupljeni su imali priliku iskazati štovanje reklikvijama Gospinih suza. Neka Majka Žalosna usliši naše molitve na slavu Srca Isusova. s. M. Jelena Jovanović