Na poziv nadbiskupa Alojzija Stepinca sestre su došle u Krašić 1938.g. te su vodile domaćinsku školu i zabavište. Iz te domaćinske škole stasale su i naše sestre: s. M. Petronila i s. M. Sekunda. Državne vlasti su zatvorile školu pa su sestre održavale samo domaćinske tečajeve. 1945. godine sestre su morale napustiti kuću te su se preselile u župni dvor koji zbog bombardiranja bio u ruševnom stanju.

Sestre su brinule o nadbiskupu Stepincu od njegova dolaska u Krašić 5. prosinca 1951.g. do smrti 10. veljače 1960. g. Bile su mu pomoć u svim njegovim potrebama. Starije sestre su svjedočile kako su na simpatične načine pomagale ljudima, svećenicima koje je Nadbiskup primao na razgovor budući da su to komunističke vlasti branile. Na primjer - sestra koja je radila u vrtu posadila bi kukuruz skroz do kuće tako da bi oni koji su Nadbiskupa Stepinca željeli posjetiti mogli kriomice doći i susresti se s njime, što je inače bilo zabranjeno. Sestre su skrivale pisma u rubove svoje uniforme ili u frontin i na taj način ih prosljeđivale do ljudi do kojih su trebala doći. U Krašiću je tada bilo pet sestara: s. M. Honorata Matica, s. M. Salezija Golubić, s. M. Nikolina Vozel, s. M. Akvilina Paviša i s. M. Bonaventura Bašić. Zadnji dani života Nadbiskupa svjedoče o zauzetosti svih sestara koje su danonoćno bdjele uz Nadbiskupa. Sestre su molile krunice uz postelju u kojoj je ležao Nadbiskup te mu pridržavale svijeću koju si je sam poželio upaliti.

Dirljivo je svjedočanstvo kardinala Kuharića o sestrama koje su živjele uz kardinala Stepinca. Prigodom smrti s. M. Honorate, predstojnice u krašićkoj zajednici, kardinal Kuharić piše provincijalki, s. M. Akvilini Paviša: „…Želio bih, radi povijesti Družbe, da taj izraz sućuti bude i izraz zahvalnosti zagrebačkog nadbiskupa za sve godine koje je s. Honorata provela u Krašiću dok je tamo boravio kardinal Stepinac. Bilo je to desetljeće života nesebičnog, ustrajnog i strpljivog služenja. Ekipa sestra Služavki Malog Isusa, koja je pod njezinim predstojništvom služila u Krašiću u to vrijeme ulazi u povijest naše Crkve.

Možda ni same sestre nisu bile dovoljno svjesne toga što je njihovo služenje značilo za samog Nadbiskupa… Bila je za njega velika utjeha kad je zajednicu sestara pod vodstvom s. Honorate doživljavao u njihovoj slozi, jedinstvu i ljubavi. Radovao se dobrom duhu, duhu molitve i poniznog služenja sestara. To mu je bila podrška i ljudsko ohrabrenje.

Župni stan ispunjavala je radost zbog jednodušnosti njegovih stanovnika koji su okruživali Kardinala. Nezaboravne uspomene župnik Josip Vraneković i s. Honorata zajedno sa sestrama uložili su u tu jednodušnost sve svoje poštovanje i svu ljubav prema Božjem čovjeku…

Vaša Družba Služavki Malog Isusa može doista upisati zlatnim slovima u svoju povijest boravak sestara u Krašiću uz Kardinala. Herojsko vrijeme žive herojske žrtve, a herojske duše postaju duše samo pune Boga.

Mislim da Družba Služavki Malog Isusa može s punim pouzdanjem moliti blagopokojnog Kardinala da u nebu posreduje za nju, i da joj od Gospodina izmoli duh jednostavnosti, poniznosti, požrtvovnosti i mira; duh, kojim se odlikovala krašićka zajednica…“

Danas sestre u Krašiću katehiziraju, vode crkveno pjevanje i kućanstvo u župnoj kući, a stavljaju se na raspolaganje brojnim hodočasnicima koji dolaze po zagovor nadbiskupu Stepincu.

Ove godine su na trodnevnici u crkvi Presvetog Trojstva u Krašiću i u zagrebačkoj katedrali na uri preminuća i svečanom euharistijskom slavlju sudjelovale mnoge sestre SMI.