U Rimu, u Grottaferrati, 28. listopada 2014., u 92. godini života, blaženo je preminuo, okrijepljen svetim sakramentima, mons. Fabijan Veraja,svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, koji je u Rimu obnašao svoju svećeničku službu kao duhovnik, profesor, plodan znanstveni radniki dotajnik Kongregacije za proglašenje svetih, koju je službu vršio do odlaska u mirovinu 1993. godine. 

Zadnjih mjeseci zdravlje mu se pogoršalo. Radio je skoro do zadnjih dana svoga života. Bistra uma, pun volje, čvrst u vjeri, strpljiv i potpuno predan u ruke Božje, s molitvom u srcu i na usnama, nosio je svoj križ. Naše sestre u Grottaferrati, požrtvovno su ga dvorile i pomagale mu u bolesti i nemoći. Bdile su uz njega, i bile mu na raspolaganju do zadnjeg časa ovozemnog života. Pun vjere i predanja u volju Oca nebeskoga primio je svete sakramente bolesnika. Nakon smrti bio je izložen u kući, pa su se sestre sa svećenicima izmjenjivale i molile za njegovu plemenitu dušu.

Na Spomendan svih vjernih mrtvih 2. studenoga 2014., njegovo tijelo doneseno je u popodnevnim satima u hrvatsku crkvu sv. Jeronima gdje su ga dočekali svećenici i poglavari Zavoda. Nakon korske molitve devetog časa, pristizali su i drugi članovi hrvatske rimske zajednice kako bi se pomolili i iskazali posljednju počast pokojniku, među njima i veleposlanici pri Svetoj Stolici: Filip Vučak za Republiku Hrvatsku i Slavica Karačić za Bosnu i Hercegovinu. Na svetu misu došle su u velikome broju hrvatske redovnice različitih kongregacija koje djeluju u Rimu, a među njima i naše i ˝njegove˝ sestre iz Grottaferrate. Apostolski nuncij mons. Martin Vidović nadbiskup, predslavio je svečanu koncelebraciju u zajedništu s četrdesetak svećenika. Među koncelebrantima bio je i p. Boguslaw Turek C.S.M.A., dotajnik Kongregacije za proglašenje svetima. Homiliju je održao mons. Jure Bogdan, rektor Zavoda. Polazeći od Isusovih riječi o pšeničnom zrnu koje mora pasti na zemlju i umrijeti kako bi donijelo obilat rod, Rektor je razmišljao o životnom putu pokojnoga Fabijana Veraje, od rodnog mu Metkovića i sjemeništa u Splitu, preko bogoslovije u Đakovu i bijega 1945. godine iz Hrvatske, sve do Rima gdjeje proveo 69 godina svoga života ostavivši za sobom bogato i plodno djelo kao svećenik i teolog. Osobito je istaknuo vjerničko držanje mons. Veraje u posljednjim danima zemaljskoga života. O tome su posvjedočili  nadbiskup Vidović i sestre Služavke Malog Isusa iz Grottaferrate koje su ga s ljubavlju i pažnjom dvorile do kraja: „Predan u volju Božju zatražio je sakramente svete ispovijedi, pričesti i bolesničkoga pomazanja. Svjestan svoga stanja i pri punoj svijesti do kraja, s vjerom u Boga i kršćanskim predanjem iščekivao je prijelaz u vječnost“,  kazao je rektor Bogdan. O predanju mons. Veraje u Božje milosrđe svjedoči i duhovna oporuka, koju je Rektor više puta u homiliji naveo, te na kraju i u cijelosti pročitao. Rektor je podsjetio da je pokojni Fabijan Veraja bio jedan od posljednjih istaknutih svećenika hrvatske poslijeratne emigracije, koji su odijeljeni od Domovine  kao pšenično zrno pali na rimsku zemlju, umrli u rimskoj zemlji i donijeli obilat rod. Rod je to za opću Crkvu, Crkvu u Domovini i za hrvatski narod kojem su pripadali. Na kraju euharistijskoga slavlja dotajnik Kongregacije za proglašenje svetima p. Boguslaw Turek prenio je sućut i pozdrave pročelnika Kongregacije kardinala Angela Amata, tajnika nadbiskupa Marcella Bartoluccija i ostalih djelatnika u tom istaknutom Vatikanskomdikasteriju. Tako se hrvatska rimska zajednica oprostila od mons. Fabijana.                                                                                          Tijelo pokojnoga mons. Fabijana Veraje prema njegovoj osobnoj želji preneseno je u njegov Metković gdje je ispraćen na posljednji počinak u subotu 8. studenoga. Od ranog jutra i tokom dana do sprovoda, uz izloženi lijes sa zemnim don Fabijanovim ostacima, u župskoj crkvi sv. Ilije se molilo za pokoj njegove plemenite duše i odavala zahvalnost Bogu za njegov uzorni i plodni život. Svetu misu zadušnicu, s početkom u 13.30 sati, u prepunoj crkvi Svetog Ilije predslavio je splitsko-makarski nadbiskup i metropolita, Marin Barišić u koncelebraciji s dubrovačkim biskupom, Matom Uzinićem, šibenskim Antom Ivasom, naslovnim nadbiskupom ninskim i apostolskim nuncijem pri Svetoj Stolici Martinom Vidovićem, generalnim vikarom Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Miroslavom Vidovićem i pedesetak svećenika, a uz sudjelovanje bogoslova, redovnica, obitelji, prijatelja, mještana rodne župe. Među redovnicama drugih redovničkih zajednica bio je prisutan veliki broj naših sestara Služavki Malog Isusa na čelu s časnom Majkom s. Radoslavom Radek, vrhovnom savjetnicom s. Marijom Banić i provincijalkom splitske provincije s. Anemarie Radan.      Pozdravivši okupljene, nadbiskup Barišić izrazio je ljudsku i kršćansku sućut svima, a posebno obitelji pokojnika. Prisjetivši se ukratko životnog puta pokojnika mons. Barišić je rekao kako je njegov život bio obilježen dvostrukom nostalgijom, za zemaljskom domovinom Hrvatskom i nebeskom Domovinom. Daleko od domovine slušao je vijesti i pratio događaje u onim teškim vremenima komunističke diktature, ali isto tako, kao vjernik, razmišljao je i živio u radosti nade naše nebeske Domovine. „U svom testamentu, don Fabijan zahvaljuje Bogu na darovima kojima ga je obdario, prije svega na daru vjere i na daru svećeništva u kome je doživio časove najdublje duhovne sreće. Zahvalan je tolikima koji su utkali sebe i svoju ljubav u njegov život. No, njegov život trajno su obilježili toliki mučenici i svjedoci, blaženici i sveci hrvatskog naroda, kao i univerzalne Crkve. Te Kristove svjedoke ljubavi, prijatelje Boga i čovjeka, don Fabijan je ne samo proučavao i osvjetljavao njihove korake na putu do oltara, već je i sam na istom Kristovom putu nastojao hoditi njihovim stopama. U malim svakodnevnim stvarima, trudio se je biti odgovoran, postojan, pravedan, skroman, duhovan; u svojim stavovima bio je jasan i nadasve istinoljubiv. Nije volio površnost, spletkarenja i ogovaranja. Znao je razlučivati grešnika od grijeha. Poštivao je sugovornika. Znao je šutjeti i slušati. Bio je vrlo zanimljiv u svojim stavovima i razmišljanjima koja su izlazila iz duboke teološke i široke kulturne naobrazbe, a iznad svega obilježena osobnom ljubavlju prema Crkvi i svom narodu. Njegova istinoljubivost i poštenje očitovala se i u dobronamjernoj kritici i hrabrosti i pred onim autoritetima pred kojima su neki znali kaditi i laskati. I po tome je mons. Fabijan bio različit, uvažen i poštivan", rekao je nadbiskup Barišić i istaknuo kako Splitsko-makarska nadbiskupija, cijela metropolija kao i Crkva u Hrvata mogu biti ponosne na uzoran i bogat svećenički život pokojnog mons. Fabijana Veraje koji je svojim životom i djelovanjem zadužio sve u Crkvi i domovini Hrvatskoj, a naročito svoj Metković i dolinu Neretve.                           Pjevanje preko svete mise je predvodio mješoviti zbor župe sv. Ilije pod ravnanjem s. Vedrane Krstičević, a za orguljama je bio Roko Veraja, pranećak mons. Veraje, koji je otpjevao i pripjevni psalam. Na kraju misnoga slavlja generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Miroslav Vidović ukratko je prikazao život i rad pokojnika. Gradonačelnik Metkovića gosp. Božo Petrov uputio je riječ zahvale i oproštaja u ime grada Metkovića. U ime sestara Služavki Malog Isusa, s kojima je mons. Fabijan bio povezan od ranog djetinjstva do smrti, oprostila se provincijalka s. Anemarie Radan, čiju riječ oproštaja u cijelosti donosimo. Postulator kauze bl. Ivana Merza i upravitelj Doma hrvatskih hodočasnika u Rimu pater Božidar Nagy izrazio je sućut i prenio zahvalnost mons. Fabijanu u osobno ime i u ime svih voditelja kauza za proglašenje blaženim i svetim iz naše Domovine, kojima je mons. Fabijan pomogao svojim radom i savjetom u vođenju kauza. Mons. Fabijan je među ostalim napisao ˝pozicije˝ za proglašenje blaženim i svetim bl. Ivana Merza i bl. Miroslava Bulešića. Pater Nagy je istaknuo don Fabijanovu znanstvenu stručnost u postupcima za proglašenje blaženih i svetih, te njegov doprinos u postkoncilskoj reformi Kongregacije. Župnik fra Petar Gulić izrazio je sućut i zahvalnost don Fabijanu u ime župe sv. Ilije. Bogoslovi iz Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu su posluživali kod oltara, te predvodili pjevanje sprovodnih obreda u crvi i na groblju pod ravnanjem maestrom don Šime Marovića.                                                                                                                            Nakon sprovodnih molitva povorka se pješke uputila na gradsko groblje sv. Ivana, gdje je pokopan mons. Fabijan i čeka zoru uskrsnuća. Nakon sprovoda oci biskupi, svećenici, bogoslovi, sestre i najuža rodbina mons. Fabijana okrijepili su se u sestarskom samostanu sv. Obitelji i izmijenili sjećanja pok. mons. Fabijana. Neki su pošli i u obitelj gosp. Ive Veraje, nećaka mons. Fabijana. Grad Metković i cijela neretvanska dolina od predvečerja subotnjega dana 8. studenoga 2014., u svom srcu i na vrhuncu groblja sv. Ivana čuva zemne ostatke mons. Fabijane, koji sada kao dobri anđeo bdije nad gradom i dolinom, nad svim njegovim stanovnicima.

Oproštajna riječ provincijalke s. Anemarie Radan

U danima kad na poseban način razmišljamo o povezanosti zemaljske i nebeske Crkve, promatramo i slavimo otajstvo prijelaza iz ovozemaljskog u vječni život mons. Fabijana Veraje.                                                         Zahvaljujemo Gospodinu za sve ono što je preko života i djela mons. Fabijana učinio za Družbu sestara Služavki Maloga Isusa, za našu splitsku Provinciju sv. Josipa, a posebno za samostan sv. Obitelji  u rodnom Metkoviću, te u Grottaferrati.                                                                  Doživljavale smo mons. Fabijana kao člana svoje zajednice, a on je osjećao nas kao svoju obitelj. Još od davne 1912. godine, kad su naše  prve sestre  došle u Metković, obitelj mons. Veraje bila je povezana s našim  samostanom u Metkoviću.                                                                                            Njegovi roditelji, otac Ivan i majka Danica, bili su istinski prijatelji sestara i dobročinitelji samostana. Mali je Fabijan 1927. i 1928. pohađao dječje zabavište u samostanu u Metkoviću, u kojem su mu odgojiteljice bile: s. Ludovika Lužovec i s. Lujza Barać. Njih se uvijek rado sjećao, kao i  s. Ljudevite Singer, koja je svirala u crkvi sv. Ilije i vodila zbor, te revne predstojnice s. Pacijencije Crljen. I kroz osnovnu školu, bio je usko  vezan uz život u župi i samostan sestara.                                                                      Nakon osnovne škole pohađa kao sjemeništarac klasičnu gimnaziju u Biskupskom sjemeništu u Splitu, gdje opet nalazi sestre Služavke Malog Isusa kao domaćice u toj odgojnoj biskupijskoj ustanovi. Sestre iz samostana u Metkoviću, prate ga molitvom i za vrijeme bogoslovnih dana u Đakovu, a posebno kada uslijed ratnih teškoća i nevolja u Domovini odlazi u Rim, gdje nastavlja bogoslovni studij. Raduju se  s njegovom obitelji u Metkoviću svećeničkom  ređenju i mladoj misi u Rimu, te molitvom podupiru njegov svećenički rad. Bio je sretan i zahvalan, kad su u ljeto 1977., na njegovu molbu, sestre naše splitske Provincije došle u Grottaferratu, i preuzele domaćinstvo u Domu za hrvatsku emigraciju. Zahvalan je za njihovo služenje, od prvih s. Dominike Vidović, s. Milivoje Čalo, s. Pankracije Vidović do sestara koje su danas u zajednici na čelu s predstojnicom s. Ružicom Marjanović. On je to držao Božjim blagoslovom, kako za svećenike koji zbog tadašnje političke situacije u Hrvatskoj nisu mogli dolaziti u Domovinu, tako i za sestre, pogotovo one koje studiraju u Rimu da imaju mogućnosti doći u svoju zajednicu.    Iz Rima budno prati život i potrebe Provincije, osobito samostana u Metkoviću. Boljela ga je činjenica da je sestrama nepravedno oduzeta i nacionalizirana zgrada samostana, u kojoj je i on pohađao zabavište. Zalagao se da im se vrati oduzeta zgrada "škole" u Metkoviću. Kada je zaprijetila opasnost da se samostanu u Metkoviću oduzme i preostali dio samostanskog vrta, a znajući da sestre žive i rade u skučenom prostoru,odlučio je, pouzdajući se u Providnost, pomoći sestrama. Tako je, uz pomoć mnogih dobročinitelja koje neumorno pronalazi, podignut novi samostan sv. Obitelji s kapelom, koja je u pojedinostima uređena prema njegovoj zamisli, a svečano ju je blagoslovio 1. travnja 1989. splitsko­-makarski nadbiskup mons. Ante Jurić. Prigodom blagoslova samostana mons. Fabijan zapisuje: ˝… ovaj je samostan spomenik kršćanske solidarnosti, bez koje ga ne bi bilo. … Dao Bog, da mogne uvijek biti u službi ljubavi, osobito prema najpotrebnijima. Tako će Služavke Malog Isusa konkretno pokazati da su dostojne ovoga dara Providnosti. Ali ovo nije samo dar Sestrama, nego možda još više samom Metkoviću, pa i Neretvi. A Božji darovi obvezuju sve one koji ih primaju!˝ I nakon izgradnje njegova brigaza samostan u Metkoviću ne prestaje, traje sve do njegove smrti.                                                                               Zaslugom mons. Fabijana naša je Provincija dobila kuću u Grottaferrati, a dao je i veliku pomoć u financiranju njezine nadogradnje. Duhovne i materijalne potrebe Provincije pratio je molitvom, brigom i savjetom. Uvijek nas je poticao na zauzeto življenje evanđelja i redovničkog posvećenja. Družba i Provincija duguje mu veliku zahvalnost za duhovnu i materijalnu osjetljivost.                                                                                                    Grad Metković, a na osobit način samostan Svete Obitelji, 10. rujna 1993., doživio je veliku radost, kad je mons. Fabijan, nakon 47 godina došao iz Rima u Hrvatsku, u rodni Metković, te odsjeo u samostanu u čiju je izgradnju uložio puno vlastitih žrtava i ljubavi. Naš samostan u Metkoviću doživio je ponovno radost 1. lipnja 1997., kad je u crkvi sv. Ilije mons. Fabijan zajedno s nadbiskupom splitsko-makarskim mons. Antom Jurićem slavio sv. misu zahvalnicu za 50 godina svećeničkog života, a prigodni su  program, kao jedan mali čin zahvalnosti,  priredile naše sestre.                        U čestitci prigodom 100. obljetnice samostana u Metkoviću, 29. travnja 2012. mons. Fabijan piše sestrama: ˝i ja se kao stari Metkovčanin i prijatelj Družbe i samostana na ovaj način pridružujem vašemu slavlju. Vašoj zajednici, Provinciji i cijeloj Družbi izražavam svoje čestitke, popraćene molitvom i zahvalom Providnosti za sve ono dobro koje su Sestre svojim požrtvovnim samozatajnim radom, uz nemale žrtve, nizu metkovskih naraštaja učinile na odgojnom, karitativnom i duhovnom polju. Za nas stare Metkovčane, nekada, prije nego smo se otisnuli u svijet. – kako reče o. Ante Gabrić - ˝časne sestre´ bile su samo sestre Sestre Služavke Maloga Isusa. I utisak koje su one ostavile u našim djetinjim dušama odredio je u nekoj mjeri i naš kasniji odnos prema redovnicama kao ´Bogu posvećenim osobama´. Dao Bog da i buduće generacije Sestara ostave isti takav dojam u brojnim dušama, a to će biti ako nastave živjeti u duhu svoga Utemeljitelja Sluge Božjega Josipa Stadlera, kojemu bi Metković trebao posvetiti jednu ulicu u znak zahvalnosti na velikom dobročinstvu kojemu je učinio kad je svoje Služavke Maloga Isusa poslao u Metković.˝           Zahvalne smo Bogu što smo mogle biti sudionice u životu mons. Fabijana, od njegova ranog djetinjstva do smrti. Na našem putu svetosti i hoda prema vječnoj domovini neka nas prate i nadahnjuju riječi mons. Fabijana, koje nam je napisao 1. travnja 1989., da ˝svatko od nas, pojedinačno, treba raditi na ostvarivanju Kristova otkupiteljskog djela u vlastitom životu i među braćom ljudima, svatko na mjestu i u okolnostima u koje ga je providnost postavila˝.

Prečasni Fabijane, za sve dobro koje ste za nas učinili, Gospodin Vam bio vječna nagrada. Molite za nas sestre Služavke Maloga Isusa, da ostanemo vjerne karizmi služenja koju ste i Vi kroz cijeli svoj život osjetili.

Počivao u miru Božjem!

s. Maneta Mijoč

Izvori:

http://www.nadbiskupija-split.com/; http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=164677

http://www.sveti-jeronim.org/sprovodna-sv-misa-zadusnica-za-msgr-fabijana-veraju-u-hrvatskoj-crkvi-sv-jeronima-u-rimu-2-studenoga-2014-18-00-sati/