Oproštaj sa sestrama Služavkama Malog Isusa iz Merata Nedelja, 26. 5. 2013.

U nedelju 26. svibnja 2013. u „Casa Frizija“ – Merata bio je oproštaj sa sestrama Služavkama Malog Isusa splitske provincije sv. Josipa, koje su djelovale kao „samaritanke“, ili još bolje „kao Veronike“ sa starim, bolesnim, iznemoglim i često puta osamljenim osobama. One su dijelile s njima njihove patnje i križeve, te im tako olakšale boravak na njihovoj „zadnjoj stanici“ prije odlaska u vječnost. Nakon 44 godine djelovanja sestara, zadnje sestre koje napuštaju Merate su: s. Borgija Vukman, s. Nada Ćubelić i s. Zorka Radan.


Za tu priliku je objavljen list s pozdravom dekana Merata Don Costantino Prina, koji je medju ostalim pisao i ove dirljive riječi:„Hvala što ste nas podsjetile da se u samoći ne može dobro živjeti... Hvala što ste pružale dostojanstvo i majčinsku brigu bolsenicima u njihovim zadnjim trenucima ovozemnog života“.


Iz pozdrava Direkcije Instituta

Glavna točka je ova činjenica koja je svima poznata: „Došle su prije 44 godina iz Hrvatske, iz njihove Kongregacije, i služile su sa zanosom i oduševljenjem.

Strpljive u svakidašnjim poslovima, uvijek vedre pred svakom bjedom čovjeka, darujući svugdje osmjeh koji dolazi iz ideala milosrđa i ljubavi, kojima su bile nadahnute“.


Iz pozdrava kapelana „Frizije“

Kapelan među ostalima naglašava gostoprimstvo i otvorenost,kao i služenje prema svima: „Njihova prisutnost bila je za mene izvor radosti i mira. Ono što me je najviše izenenadilo jest ovo: sve što su činile za mene, činile su za sve. Njihova kuća bila je otvorena svima, dajući time dobar primjer evanđeoskog gostoprimstva... Zahvaljujemo našim sestrama što su nam dale dobru lekciju Evanđelja“.

Na dan oproštaja bilo je oko 350 osoba, prijatelja, znanaca, suradnika, osoblja iz Merata i Milana. Svima je bilo drago i teško. Drago što mogu dijeliti s nama ovaj Oproštaj zahvanosti, ljubavi, brige, suradnje, suživota. Teško, pa i skoro nevjerojatno, zbog definitivnog odlaska naših sestara iz „Frizije“.

Sv. Misu je predvodio don Carlo Stucchi, kapelan iz Milana – Trivolzio, zajedno s don Ernestom i p. Maurizio Annoni-jem, dobrotvorom naše Provincije. U njihovim očima, licima, gestama i riječima bila je prisutna duboka kršćanska zahvanost i molitva za naš život, služenje i svjedočenje tokom svih ovih godina.

U homiliji je don Carlo naglasio: „Vašom ste prisutnošču učinile patnju naših korisnika više ljudskom... Zahvaljujem vam u ime Direkcije što ste svaki dan tokom ovih četrdest godina svjedočile ljubav i želim da ostanete takve i u daljnjem vašem životu i djelovanju...“.

Nakon sv. Mise s. Zorka Radan, predstonjica zajednice uputila je zahvalnu riječ:

SLUŽENJE BOGU U BLIŽNJIMA

Sigurno nije lako, da ne kažem gotovo nemoguće, preletjeti jednu povijest sastavljenu od prisutnosti i služenja, koje su hrvatske sestre „Služavke Malog Isusa“, proživjele u svojoj višedesetljetnoj aktivnosti u Kući Frisia. Također je sigurno da je ta povijest napisana snagom vjere, podržane milošću Gospodnjom, u kojoj su svih tih godina mnogi sudjelovali u služenju, molitvi, darivanju samih sebe na dobrobit bolesnika i patnika u tijelu i u duhu.

Čini se da jako dalek onaj 1. veljače, dan našega dolaska u Merate.

Više od 44 godine vršile smo svoj apostolat u Kući Frisia i bile vjerne karizmi naše Družbe koju je osnovao Sl. Božji Josip Stadler. Slijedeći naše Konstitucije, svjesne svojih ograničenja, ali i svojih sposobnosti, uvijek smo nastojale svjedočiti svoj Bogu posvećeni život, Crkvi i bližnjemu.

Kako smo došle u Merate? Dobrotvori kuće, gospoda G. i C. Frisia, željeli su da u njoj budu redovnice. Tadašnji nadbiskup Milana, kard. Giovanni Colombo, pisao je 1968. kard. Franji Šeperu, zagrebačkom nadbiskupu, tražeći nekoliko hrvatskih časnih sestara za služenju starijim osoba u Kući Frisia. Naša generalna poglavarica majka Maristela Goić, kojoj se Biskup bio obratio, razmotrila je molbu i nakon određenog vremena razmišljanja i molitve, u svibnju 1968., pozitivno je odgovorila.

Ne treba zaboraviti da je u to vrijeme u bivšoj Jugoslaviji vladao komunizam, govorilo se hladnom ratu, SAD i Zapadna Europa, smatrane su „imperijalistima“ i „kapitalistima“, neprijateljima proletarijata i radnika. Dakle, svaka služba ili rad izvan granica zemlje nije bio dobro viđen, dapače bio je okrivljen za izdaju i za služenje neprijateljima države.

Nijedan početak nije lagan. Tako je bilo i nama: birokratske poteškoće za dobivanje putovnice, slabo poznavanje talijanskog jezika, mnoge od nas nisu imale potrebnu profesionalnu spremu za služenje starijim i bolesnim osobama, nostalgija za vlastitim domom, teškoća u sudjelovanju na liturgijskim slavljima, ispovijedi na talijanskom jeziku… predstavljaju same neke „križeve“ s kojima smo se morale suočiti, ali koje smo hrabro i s vjerom prihvatile.

Ako nas je Gospodin, u svom planu ljubavi i milosrđa htio, na ovom mjestu, onda nam je i dao svoju utjehu i snagu Duha! U službi, u Kući Frisia, od početka do danas, izmijenile su se 32 sestre, gotovo sve, na početku svoga djelovanja ovdje, bile su mlade dobi. Iako sve nisu stekle radno iskustvo s bolesnicima i starcima, sve su se ipak nesebično zalagale i dale najbolje što su imale – same sebe, prepoznavajući u svakoj staroj i bolesnoj osobi lice Gospodina, koji u Matejevu Evanđelju podsjeća: „Bijah bolestan i pohodiste me, bijah gladan, i žedan… Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25, 33-40). Kolike smo zatim osobe pripremile i ispratile na susret s Gospodinom!

Svojim svakodnevnim zalaganjem željele smo svjedočiti i vidljivom učiniti ljubav Gospodina koji u svojoj novoj zapovjedi potiče svoje učenike: „ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“! Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu svetom, a na nama je da je pokažemo u djelima ljubavi i služenja, u radosti i u žrtvi. Kroz tolike godine našeg boravka u Meratama, govoreći o službi, moramo priznati da smo uvijek bile raspoložive. Ono što je uprava Instituta tražila, mi smo ispunjavale: tako smo bile profesionalne bolničarke, ali i čistačice kad je bilo potrebno; odricale smo se odmora, radeći dvostruko ili služeći po noći u slučaju nedostatka osoblja. Bez obzira na umor, neizostavna je bila pažnja prema bolesnicima.

Uvjerena sam da je služenje i velikodušno predanje tolikih sestara ostavilo neizbrisiv trag u osobama koje smo dvorile, na osoblju, na upravi, rodbini i posjetiteljima. Ali vjerujem također, da je i u srcima nas Sestara, koje smo radile u Kući Frisia, ostala neizbrisiva uspomena: dvorenje bolesnika, često ranjenih i nesamostalnih, bio je za nas velik izazov da otkrijemo, prepoznamo i ljubimo Isusa u njima. Vjera nam omogućuje da shvatimo spasonosnu vrijednost patnje, a patnja nas otvara za ljubav!

U ime vrhovne poglavarice naše Družbe Služavki malog Isusa, s. Radoslave Radek, u ime naše provincijalne poglavarice iz Splita s. Sandre Midenjak, a nadasve u ime svih sestara koje su radile u Kući Frisia, želim izraziti našu posebnu zahvalu. Prije svega Gospodinu koji nam je omogućio da ispišemo ovu važnu stranicu povijesti u kojoj je On bio nadahnitelj i režiser. Hvala starijim i bolesnim osobama, jer provesti mnoge sate našega vremena s njima, znak je pažnje i ljubavi prema životu, koji, iako označen patnjom, uvijek ima vrijednost u sebi i za druge. Posebno sjećanje na one koji su već primljeni u kuću Očevu: oni neka mole za nas i neka nas prate!

Hvala upravi Instituta, liječnicima, bolničarima, volonterima, svim unutarnjim i vanjskim suradnicima Instituta. Zahvala i župi Merate, kao i gradonačelniku.

Moja i naša zahvala ide svim prijateljima i poznanicima, braći i sestrama koje smo susrele svih ovih godina, a koje su dijelili s nama radosti, napore i sudjelovali u našem poslanju.

„Grazie“ je jedna mala riječ poznata u svim jezicima (na mom jeziku se kaže h v a l a). Ali kad se izgovara sa srcem, postaje doista velika. I zato svima: HVALA!

Ostanimo ujedinjeni u uspomeni na ono što nam je Gospodin darovao i dao zajedno živjeti!

Ostanimo ujedinjeni u molitvi, u prijateljstvu i u bratstvu nastavljajući svoj put ispunjen nadom. Uspomena postaje zadatak da budemo vjerni u ljubavi i u velikodušnom služenju drugima, posebice siromašnima i malenima!

S dubokom zahvalnošću i prijateljstvom“

Svaka riječ, svaki opis, svaka slika bljedo govori, ali svjedoči i dokumentira ovaj dan Oproštaja s „Casa Frisia“, s mnogim prijateljima i znancima koji ne vjeruju da je to ipak Oproštaj – kraj našeg života i služenja među njima. Trenutak milosti, suza, radosti-žalosti, stiska ruke, pogleda, slikanja, uz „Dovđenja“...negdje i nekada...u blaženoj Vječnosti!!!

Obistinilo se ono što narod veli: „Kada je srce puno, onda su usta prazna“.

s. Zorka Radan

 

Pozdravi upućeni sestrama:

Nadbiskup Milana

Milano, 26. svibnja 2013

Predrage Služavke Malog Isusa,

Želim vam izraziti živu zahvalnost Milanske crkve za služenje koje ste kroz toliko godina, brižno i požrtvovno, vršile brinući se s ljubavlju i za ljubav gostiju Gerijatrijskog instituta Frisia.

Godine 1969., moj prethodnik, kardinal Giovanni Colombo, zatražio je vašu pomoć za ovu nedavno otvorenu ustanovu, i vaša je zajednica odgovorila pozitivno u znak aktivnog zajedništva među Crkvama.

Od one početne jezgre sestara ostale ste samo vas tri koje sada završavate svoju služenje ostavljajući zacijelo veliku prazninu, koju će biti teško ispuniti.

Poštovanje i priznanje gostiju, rodbine, svećenika kapelana i cijelog osoblja Instituta bit će dragocjen dar koji ćete ponijeti sa sobom, nastavljajući tako uspostavljenu vezu sjećanjem i molitvama.

Žalim svako dobro za sve što vas očekuje i zazivam na vas blagoslov Gospodnji.

                                                                                 

                                                                                   U Gospodinu
+ Angelo kard. Scola
nadbiskup

Zajednica Služavki malog Isusa
Gerijatrijskog Instituta G.i C. Frisia
Ulica Don Gnocchi 4
23807 MERATE

Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,
jer je vječna ljubav njegova!

Zagreb, 23. svibnja 2013.

Drage Sestre!

U nedjelju, 26. svibnja 2013., slavit će se u mjestu Merate, u Domu „Frisia“, zahvalno misno slavlje za nazočnost i djelovanje sestara Služavki Maloga Isusa tijekom protekle 44.g. U tom Domu ste do zadnjih dana služile bolesnima i nemoćnima Vi: s. Zorka, s. Borgija i s. Nado, vaše služenje, nazočnost i svjedočanstvo života, ostavilo je veliki trag kod svih. Pisale ste svojim životom povijest Služavke Maloga Isusa, upravo kako je to želio naš otac Utemeljitelj. To svjedoči i Vaš kapelan u svojoj zahvali koju Vam je uputio uz tu prigodu. Ono što može svaka sestra poželjeti je upravo to. Biti na svakom mjestu gdje je Providnost Božja šalje – Služavka Maloga Isusa.

Dok zahvaljujem dobrom Bogu za sve darovane milosti koje je podario našoj Družbi po Vašem služenju, zahvaljujem i svakoj sestri koja je utkala svoju ljubav u služenje najpotrebnijima upravo u tom domu. Na poseban način zahvaljujem Vama koje ste do ovog dana ostale vjerne svom poslanju i što s ponosom možete poći iz toga mjesta u kojem će se svi rado sjećati sestara. Molim Gospodina da i dalje ostane s Vama na putu Vašeg služenja, a svim vašim štićenicima, djelatnicima, župljanima, prijateljima i dobročiniteljima (koje će te ostaviti na fizički način, a sigurno ćete ih ponijeti u srcu i za njih moliti), neka Gospodin udjeli obilne svoje darove. Neka On ostane njihova sigurnost i podari im velikodušnih duša koje će im biti blizu kao što ste to bile Vi.

U ime Vrhovnoga vijeća Družbe i svih sestara Družbe, zahvaljujem Vam na svakom dobru koje ste učinile za našu Družbu, za Vašu Provinciju, za svaku sestru, za naš Hrvatski narod koji je tijekom domovinskog rata kucao na Vaša vrata.

Neka Vas za svako dobro, učinjeno iz ljubavi prema Malom Isusu, On obilato nagradi, te neka Vas na daljnjem putu služenja prati zagovor našeg oca Utemeljitelja, naših svetih Zaštitnika i zagovor nebeske Majke Marije, to želi, moli za Vas i sestrinski Vas pozdravlja, Vaša u Malom Isusu i Mariji

 

s. M. Radoslava Radek,
vrhovna glavarica

Pozdrav don Constantina Prina, dekana iz Merata

Često puta primjećujemo neku osobu i njezine vrednote služenja samo kada nam ona nedostaje. Onda treba tražiti oproštenje zato što nismo znali uvijek prepoznati i cijeniti prisutnost Sestara „Frizije“.

Barem danas, sada, izrecimo im: Hvala!

Hvala, zbog brojnih bolesnika kojima su Sestre služile, kao i svećenika dekanata Merate, kojima ostaje svjedočenje vjernosti milosrdnih djela: „Bio sam, bolestan i posjetili ste me“.

Hvala, drage sestre, što ste bile blizu starim i bolesnim osobama; hvala što ste ih svojom nježnošću i požrtvovnošću podržavale.

Hvala, što ste nas podsjetile da se u samoći ne može dobro živjeti.

Hvala, što ste pružale dostojanstvo i majčinsku brigu bolsenicima u njihovim zadnjim trenucima ovozemnog života.

Neka vas Bog prati na putevima apostolata.


Pozdrav uprave instituta

Sreli smo Sestre velike snage i ljudskih osjećaja, koje su se posvetile dobrobiti naših starih. Želimo im izraziti svoju zahvalnost. Došle su prije 44 godina iz Hrvatske, iz svoje Kongregacije i služile su zanosno i oduševljeno. Strpljive u svakidašnjim poslovima, uvijek vedre pred svakom bjedom čovjeka, darujući svugdje osmjeh koji dolazi iz ideala milosrđa i ljubavi, kojima su bile nadahnute. Uvijek brižne, u očima bolesnika prepoznale su potrebe drugih; znale su pronaći pravu riječ utjehe.

Svojim primjerom znale su nadilaziti mučni posao drugih zdravstevnih djelatnika. Preko materijalne pomoći, one su, bez granica, pružale darove Duha, koji proizlazi iz neprekidne molitve, tako da su tješile bolesnike i osamljene i starce.

Neka vas Gospodin prati na vašim novim stazama. Hvala!


Pozdrav kapelana „Frisie“

Ovdje sam kapelan tek osam mjeseci. Moje je stanovanje vezano uz kuću Sestara; odmah do njihovih vrata, bila su i vrata moga stana. Upoznao sam njihovu brigu, otvorenost srca i spremnost da mi pomognu u mojim potrebama. Njihova prisutnost bila mi je izvor radosti i mira. Ono što me je najviše izenenadilo jest ovo: sve ono što su činile meni, činile su i svima drugima. Njihova kuća bila je uvijek otvorena svima, dajući time dobar primjer evanđeoskog gostoprimstva.

Meni je prirodno usporediti časne sestre sa ženama iz evađelja koje su slijedile Isusa i apostole služeći im u njihovim potrebama. Pitao sam se: gdje su naučile živjeti na ovaj način?

Lako je odgovoriti: u molitvi i razmatranju. Jamčim da je ovo istina. Ali ja bih htio dati jedan drugi odgovor. Naše sestre pripadaju Družbi koju je utemeljio prije skoro 120 godina Mons. Josip Stadler, nadbiskup Sarajeva, koji ih je ustanovio zato da se brinu za siromahe, za napuštenu djecu, stare i bolesne osobe.

Nazvao ih je „Služavke Maloga Isusa“; služavke, službenice, u evanđeoskom smislu. Pročitao sam kratki životopis ovog Biskupa, koji me se dojmio osobito jednim prizorom svoga života.

Jednoga dana netko je upitao njegova tajnika: „Kada nadbiskup Stadler prima?“.

„Od osam ujutro do osam navečer“.

„Stvarno?“.

„Da, on prima tokom cjeloga dana. Više puta i kasnije“.

Bila je duboka noć. Netko pokuca na vratima nadbiskupije. Prvi s prozora pogleda nadbiskup da vidi tko je i što želi.

„Tajnik taljanskog konzula je teško bolestan i moli tajnika Nadbiskupa da ga posjeti i podjeli mu bolesničko pomazanje“.

„Odmah. Nadbiskup budi tajnika i kaže: „Ako vam je teško, ostanite, ja ću poći“.

„Odmah sam spreman“ odgovori tajnik.

Kada je tajnik ušao u kapelicu nadbiskupije, vidio je dvije svijeće koje gore na oltaru, bolesničko pomazanje je spremno i nadbiskup je na koljenima pred Presvetim.

Naše su sestre od svoga Utemeljitelja naučile uvijek slušati srcem potrebe drugih. Više vrijedi dobar primjer od mora riječi. Latinska poslovica veli: „Verba volant, exempla trahunt“ – „Riječi lete, primjeri privlače“.

Zahvaljujemo našim Sestrama, one su nam dale dobru lekciju evanđelja.

Drage sestre koje iz daleka dolazite
od jutra do mraka radite
utjehu i radost gostima donosite.

Svoje ste obitelji ostavile
novi jezik naučile.

Vašem osoblju znate sve učiti
ono što treba činiti.

Vaših 44 godine rada
želimo se sjećati,
a one koje su otišle
nismo ih zaboravili!

Bolesnici, roditelji, prijatelji, znanci
sve osoblje želi vam zahvaliti
i ujedno čestitati:
Neka vam Gospodin bude blizu
na čitavom vašem putu.

 Emilia

 

Vrijeme je proletjelo

Mjesece, godine, Friziji si posvetila
uvijek trčeći,
da sve bude čisto i u redu,
dvorana ručka.
Nikada ništa falilo nije,
falit će tvoj glas
hodnicima neće više odjekivati;
Ispeglana posteljina,
svjetla božićnih jaslica.
Gostima i osoblju povjerenje,
duhovna prisutnost
koja više od svega vrijedi!
Koliko stvari valja pripovijedati,
svatko od nas ima neku povijest za spominjati.
...

Veliki dan je stigao
tvoj posao je ovdje završen.
Naše će te molitve pratiti
tamo gdje te šalje „poglavarica“.
Sestri Borgiji
Sestri Zorki
Sestra i majka svih nas
zaručnica Oca i svih nas
Onim crnim očima koje imaš
izazivaš poštovanje.
Ustajanje u pet
misa u šest.
I onda trčeći na odjel s nama,
o majko, koliko posla ima,
moli dobrog Boga i za nas;
Majko, iz daleke zemlje došla,
kakve li muke naučiti talijanski,
ali s uvjerenjem što ga imaš
mogla bi učiniti sve što želiš.
Jedno milovanje i jedan osmjeh
osamljenom bolesniku.
Majko
kamo odlaziš
bez nas?
majko, ti si u
našim srcima.
I tu ćeš ostati
zauvijek majka
sviju nas.
Majko, trideset godina provedenih s nama
koliko oduševljenja, koliko razočarenja.
Koliko si nas puta upozorila
koliko si nam torti pripremila;
tvoj neobičan način rada
sve nas je ujedinio.
Ti, majko
kako ćeš bez nas?
Ti si majka,
sjeti se uvijek
svojih malenih junaka,
zauvijek majka
bit ćeš nam svima;
nama svima
nama svima
nama svima
majka ti si!

I. P. Franco Coprino

 

Galerija slika:

  Vijesti - Sve