ŽIVOTOM BITI ODRAZ LICA BOŽJEGA I NJEGOVE DOBROTE U SVIJETU

Katedrala u Sarajevu, 24. listopada 2025.

135. godišnjica Družbe sestara služavaka malog Isusa

Marta Golec, Franciska Vrglec, Alofonza Petrić, Antonina Dodić, Rafaela Gržina, Bernardina Senger i Josefina Petrić. To su imena sedam djevojaka koje su na današnji dan, 24. listopada 1890., s povjerenjem u Božju providnost i s blagoslovom nadbiskupa Josipa Stadlera, započele svoje karitativno djelovanje u Sarajevu.

Od davnoga datuma iz devetnaestoga stoljeća, kada je sve započelo u gradu Sarajevu, prošlo je ravnih 135 godina. U povodu te obljetnice danas smo zajedno na ovom Euharistijskom slavlju da, kao pojedinci, Družba i nadbiskupijska zajednica, podijelimo radost sa sestrama Služavkama Malog Isusa. One se danas sa zahvalnošću sjećaju davnoga dana kad je nastala njihova zajednica. I naravno, sjećamo se i mi toga važnog događaja te, zajedno s njima, zahvaljujemo Gospodinu za velik dar, koji je po ovoj redovničkoj zajednici udijelio svojoj Crkvi.

Hvala Bogu i za nadbiskupa Josipa, slugu Božjega, kojega je, u ona vremena, po svom promislu On darovao ovoj Nadbiskupiji i potaknuo ga na plemenito djelo brige za ljude u potrebi i na traženje osoba koje će biti raspoložene i spremne posvetiti se tom plemenitom djelu.

Zahvalni smo također svim pojedinim sestrama, od početka do danas, koje su se kroz tolika desetljeća odazivale na poziv Duha Božjega, koji je djelovao po Nadbiskupu kad ga je potaknuo da osnuje Družbu. One su se trudile nasljedovati Kristov primjer ljubavi osobito prema siromasima i ugroženima i tako biti znakovi Božje prisutnosti i dobrote u svijetu. Svojim pomaganjem konkretnim osobama u potrebi, siročadi, ostavljenim i osamljenim, posebice siromašnoj i napuštenoj djeci, one su bile njihovi prijatelji, dobročinitelji i odgojitelji, često jedini, i pokazivale im da postoje i ljudi, koji ih vole i nastoje im pomoći. Kao i svi drugi ljudi, koji čine djela kršćanske ljubavi, sestre su bile očitovanje i utjelovljenje istine, o kojoj pjeva stari liturgijski katolički himan iz osmoga stoljeća, da je Bog uvijek ondje gdje je ljubav i prijateljstvo (Ubi cáritas et amor, Deus ibi est.).

I.

Sve je započelo u skromnoj ubožnici koju je njezin utemeljitelj, tadašnji Nadbiskup, nazvao „Kuća malog Isusa“. Dao joj je upravo to ime jer je namjeravao da ostavljena, nezbrinuta i siromašna djeca u toj ubožnici nađu dom, sigurnost i priliku za odgoj i školovanje. Ta ubožnica otvorena je 24. listopada 1890. na dan kad je, prema katoličkom liturgijskom kalendaru onoga vremena, bio blagdan arkanđela Rafaela. Međutim, iako je početna nakana bila da ubožnica primi barem desetero siromašne djece, u tom času to nije bilo izvedivo pa su na početku primljene stare i siromašne žene, no malo kasnije započelo je i primanje djece.

Kao dan početka djelovanje ubožnice izabran je upravo blagdan arkanđela Rafaela koji se, prema biblijskom izvještaju, pobrinuo za obitelj staroga Tobita i mladoga Tobije te učinio da slijepi progleda i vrati se svakodnevnim obvezama. Cijeli pothvat je stavljen pod nebesku zaštitu upravo tog arkanđela, glasnika i posrednika Božje dobrote prema ugroženima i bolesnima, jednoga od „svetih anđela koji na nebesima donose molitve svetih i stupaju pred Slavom Svetoga“ (Tob 12,15), sa željom da, kao anđeo čuvar i Božji glasnik, bdije nad ubožnicom, nad udomljenim osobama i nad svima koji su se za njih brinuli.

Naredne tri godine bile su vrijeme u kojemu je „Kuća malog Isusa“ rasla i razvijala se kao mjesto kršćanske ljubavi prema potrebnima. Za sedam djevojaka, koje su prve došle i vodile brigu o ugroženoj djeci i siromašnim ženama, bilo je to razdoblje osobnoga razlučivanja i sazrijevanja na putu vlastitoga nasljedovanja Isusa Krista. Posebice ih je nadahnjivala ljubav prema malom Isusu, kojega su vrlo vidljivo i konkretno prepoznavale u svim malim ljudskim stvorenjima za koje se, osim njih, skoro da i nije imao tko drugi pobrinuti.

Djevojke, s kojima je započelo plemenito djelo „Kuće malog Isusa“, nakon što su spoznale volju Božju glede vlastite budućnosti i načina života, tijekom 1893. godine položile su redovničke zavjete. Prva je to, na svetkovinu Bogojavljenja, u ponedjeljak 6. siječnja 1893., učinila Marta Golec i tako postala prva zavjetovana sestra u povijesti redovničke zajednice koja će, baštineći ime od upravo prve ubožnice, biti službeno nazvana zajednicom služavaka Malog Isusa. Iste godine svoje redovničke zavjete položile su i druge djevojke: Franciska Vrglec 6. veljače, a ostalih pet učinilo je to 19. lipnja. Tako je započeo niz koji traje do danas u Družbi koja se razgranala, postoji i djeluje na mnogo strana u svijetu.

U početku je bilo zamišljeno da zavjetovane sestre nemaju posebno redovničko odijelo, koje bi bilo vanjski znak pripadnosti i raspoznavanja, nego samo tamnu odjeću kakva je u ono vrijeme priličila ozbiljnim ženama. Naime, činilo se da bi na takav način mogle biti sličnije siromasima, njihovim skromnim uvjetima života, lakše ih pronalaziti na ulicama ili obilaziti tamo gdje su živjeli jer ih ubožnica nije mogla sve primiti. No, budući da se ubrzo pokazalo da civilno odijelo nije olakotna okolnost, već je sestrama ponekada stvaralo ne-male poteškoće, sestre su zamolile Nadbiskupa da im dopusti osmisliti vlastitu redovničku odjeću. U dogovoru s njim, predložile su mu inačicu odjeće sestara franjevaka, koje su upoznale nekada u Trstu, te je, po sjećanju na ono što je tamo vidjela, prvu odjeću sašila sestra Alfonza Petrić. A nakon što ju je Utemeljitelj Družbe vidio i odobrio, sestre su svoju prvu službenu odjeću svečano preuzele na svetkovinu Presvetoga srca Isusova, 13. lipnja 1895. te nastavile slaviti Boga i vršiti djelo molitve i milosrđa.

II.

Arkanđeo Rafael, u čiji zagovor je stavljen cijeli pothvat, već po svom imenu, koje je hebrejskoga podrijetla, nosi poruku o Božjoj dobroti, jer njegovo ime znači: Bog je izliječio ili Bog je iscjelitelj.

Osim toga, u naviještenom odlomku iz Staroga zavjeta čuli smo vrlo važnu pouku o potrebi zahvalnosti Bogu za njegova dobročinstva, koja on čini preko svojih glasnika i posrednika, i poziv da i ljudi čine takva djela. Arkanđeo Rafael je to izrekao starcu Tobitu, a preko njega nastavlja je upućivati svima, također nama okupljenima na ovom Euharistijskom slavlju. Veli Arkanđeo: „Blagoslivljajte Boga, hvalite ga i veličajte, hvalite ga pred svim živima zbog onoga što je za vas učinio. Lijepo je hvaliti Boga i uznositi ime njegovo; bogobojazno razglašavati djela njegova. Lijepo je čuvati tajnu kraljevu, ali je slavno otkrivati djela Božja. Činite dobro, i neće vas zlo snaći“ (Tob 12,6-7).

Poruka Božjega glasnika Rafaela je suvremena u svako vrijeme i poziv je svim ljudima da stalno čine dobro. Uvijek treba hvaliti velika i čudesna djela Božja, ali ponajprije na način što će naši životi, kao nastavak i vršenje njegove Božje dobrote, biti ostvarenje slike Božje u nama i tako živa pohvala Bogu i što ćemo, iskazujući ljubav i poštovanje njegovim stvorenjima, na taj način pred licem anđela djelima pjevati Gospodinu himan svoga života (usp. Ps 138,1-5).

U službi dobrote i ljubavi prema ljudima, čovjek postaje sličan Bogu koji voli, liječi i iscjeljuje. Stoga neka se još jednom u ovoj Isusovoj kući čuje Rafaelova preporuka o korisnim sredstvima na našem putu svjedoka Božje ljubavi i vršenja pobožnosti koja je draga Bogu: „Dobra je molitva s postom, s milostinjom i s pravednošću. Bolje je malo s pravednošću nego mnogo s nepravdom. Bolje je dijeliti milostinju nego sabirati u hrpe zlato. Milostinja oslobađa od smrti, ona čisti od svakoga grijeha. Koji dijele milostinju i čine pravednost napunit će se života, a koji griješe bit će dušmani životu svome. Neću vam sakriti ništa: kazah već da je lijepo čuvati tajnu kraljevu, ali je slavno otkrivanje Božjih djela“ (Tob 12,8-11).

Kad u svojoj Besjedi na Gori Isus odgaja svoje učenike u njihovu odnosu prema Bogu i ljudima, potiče ih na vršenje pravednosti, na koju su pozvani. Ona, međutim, mora biti veća od one koju vrše farizeji i pismoznanci, te kao primjere, osim kreposti pravde, navodi doslovce i ostala tri osnovna oblika pobožnosti, koje nalazimo u riječima arkanđela Rafaela. Preuzima ih kao svoje i preporuča svojim učenicima da ih vrše na viši način, predano ali samozatajno: „Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom,… Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri… I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri” (Mt 6,2.5.16).

III.

Po zagovoru Blažene Djevice Marije, svetoga Josipa, svete Ane, nebeskih zaštitnika Družbe sestara služavaka malog Isusa, neka arkanđeo Rafael, glasnik Božji, u povodu ovoga jubileja prenese naše zahvale pred lice Boga svemogućega. I neka mu preporuči naše molitve, kojima zazivamo njegov oprost za svoje slabosti i želje da blagoslovi sestre i na sve nas kako bismo, svojim životom, mogli biti odraz lica Božjega i njegove dobrote u svijetu.