UNOSITI SVJETLO U TAMU SVIJETA

8. ožujka: Subota nakon Pepelnice

Čitanja: Iz 58,9b-14; Ps 86,1-2.3-4.5-6; Lk 5,27-32.

Na početku Korizme donijeli smo neke odluke, pa vidjet ćemo koliko imamo spremnosti ustrajati na putu pokore, molitve i obraćenja. Prorok Izaija, nakon optužbi koje iznosi protiv nevjere i vjerske površnosti članova naroda, ukazuje na oblik posta koji je Bogu po volji. Samo se na izvan čini kako Izrael točno vrši volju Božju, narod posti i pokoru čini, ali je sve to samo obmana. U srcu je istina sasvim drukčija: Vaš je post samo tlapnja, iza njega stoji šupljina. S takvim se postom ne dolazi k Bogu. Ne koristi vam, jer svojim tjelesima klimate tamo i ovamo, posipate se pepelom, oblačite se u kostrijet, sagibate glave, a u isto vrijeme obavljate mutne poslove, prepirete se i svađate, vršite nasilje bijući siromaha pesnicom, najamnike gonite na posao do izmaka njihovih snaga. Ne, takav mi post nije po volji nit’ mi je ugodan.

Prorok, zatim, donosi nekoliko uputa kako bi trebao izgledati post koji je Bogu po volji: Iz sredine u kojoj boravi Božji narod treba ukloniti svako zlo, jaram, ispružen prst (porugu i nepravdu) i besjedu bezbožnu, a dobro valja uvijek činiti – dati kruha gladnome i nasititi potlačenoga, jer čovjek u nevolji tvoj je brat. Ako ispune ove uvjete, i Bog će ispuniti svoja obećanja. On će darovati svjetlost, život i vode u izobilju. Bog će sve to darovati i još više nadodati onome koji njega traži i živi u skladu s njegovim zapovijedima. Narod koji živi u zajedništvu s Bogom može i očekivati da će u njegovoj sredini boraviti Bog. Njegov boravak među narodom znači sigurnost života u zemlji, a razorene zidine jeruzalemske bit će opet podignute i učvršćene.

Evanđelje nam donosi primjer kako je Isusu njegovom porukom teže prodrijeti do srca tzv. pravednika i bogataša negoli do grješnika i siromaha. Pismoznanci i farizeji imaju problema s Isusom, njegovom riječju i djelima, pa su mu stalno prigovarali (usp. npr. ozdravljenje uzetoga Lk 5,21). A što li će tek sada govoriti kada su vidjeli da Isus poziva jednog carinika, prema njihovu uvjerenju javnog otpadnika i sluge tuđinskim interesima, čiji su prsti malo duži, jer mu se prihod od ubiranog poreza lijepio za prste. I doista, evo ga krenu za Isusom.

I nije mu to dosta, nego taj Isus jede s carinicima i grješnicima za istim stolom. Za kremenite vjernike to je skandalozno. Isus će im kasnije odgovoriti na njihove prigovore prispodom o izgubljenoj ovci i izgubljenoj drahmi (usp. Lk 15). On je i došao da grješnicima omogući put obraćenja i da ih vrati na put Božji.

Na svim životnim područjima postoje ljudi koji svojim životom i radom nadilaze onu osrednjost mase. Oni pokrenu mnoge stvari i unose svjetlost u tamu svijeta. Oni čine one pozitivne i dobre vijesti koje ljudima otvaraju vrata vjere i nade, jer onom ljubavlju koja im je iz izvora božanske milosti zagrijala srce, i sami ljube čovjeka i sve ono što je Bog stvorio. To su ljudi koji svojim idejama i stavovima, svojim uvjerenjima i zalaganjem oduševljavaju i fasciniraju ljude. Među njima se nalazi i sluga Božji nadbiskup Josip Stadler, „Božji čovjek, uzor samozataje, skromnosti, neumoran radnik za Božju slavu i za dobro Crkve i naroda“ (Tomas). Dugo je bio prešućivan u našoj povijesti, ali za to ne leži samo krivnja na generacijama nakon njegove smrti, nego i na njemu samome. „Namjerno je nastojao, da se o njemu što manje piše. U svojoj produhovljenosti smatrao je da su mu dovoljni  svjedoci djela i ustanove, što ih je osnovao, a poznavao je svoj narod i svećenstvo i bio čvrsto uvjeren da će ga oni živa i mrtva pravilno shvaćati i pravedno prosuđivati“ (Tomas).

Stadlerova je životna lozinka bila „žrtvovati sve pa i samoga sebe za Krista raspetoga“. Stoga je prije smrti htio da mu se iskopa grob „ne u prezbiteriju, kako je to inače uobičajeno za biskupe, nego na dnu crkve ispod križa i ispred pobočnog oltara. Po uzoru na raspetog Spasitelja, napustio je svijet siromašan. Kad su ga na samrtnoj postelji pitali je li napisao oporuku, odgovorio je: ‚Oporuku? Kakvu oporuku? Ja nemam ništa osim ovih par sitnica, ovaj namještaj tu kojeg ostavljam svome nasljedniku‘“ (Posmrtno slovo dr. Pazmana u Katoličkom listu 1918.).

Vrijeme korizme u koje smo ušli neka bude i nama prilika za vlastito posvećenje. Vjerojatno malo razmišljamo o tome da bismo i mi sami mogli biti ljudi koji svojim životom i radom unose svjetlo u tamu svijeta. Ispričavamo se na razne načine i govorimo kako se ne osjećamo pozvanima na velike stvari i da živimo svojim životom sasvim malim. Mislimo kako nam nedostaje ona iskrica koja bi nam pomogla zapaliti to svjetlo, kako nam fali potrebno znanje da tako nešto možemo i činiti.

Ipak mi se čini da Bog misli sasvim drukčije. On nam preko proroka Izaije poručuje da i nije baš to tako teško unositi svjetlost u tamu svijeta i u živote ljudi. Za to ne treba činiti ništa neobično, nego samo dopusti da u tvojoj sredini procvjeta pravda i pravo i da se ne gazi dostojanstvo bližnjega. Gladnome hrane daj i čini djela milosrđa, tako se postaje svjetlost svijeta. Mislim kako to ne bi trebalo biti toliko teško da bi nadilazilo naše snage.

Amen!

Pripremio: Pavo Jurišić