Rad - blagoslov ili prokletstvo? Subota, 19. 11. 2022.

U subotu 19. studenog 2022. godine u samostanu „Betlehem“ na Kraljevcu održana je duhovna obnova za sestre Zagrebačke provincije Presvetog Srca Isusova i Marijina, koju je predvodio fra Stipo Kljajić, profesor Svetog pisma Starog zavjeta na KBF-u u Zagrebu. Tema duhovne obnove bila je „Rad – blagoslov ili prokletstvo“. Uz provincijsku glavaricu s. M. Emanuelu Pečnik i članice Uprave, na duhovnoj obnovi sudjelovala je i s. M. Vedrana Krstičević, savjetnica i ekonoma  Vrhovne uprave te  još trideset sestara iz različitih zajednica provincije.

Na samom početku provincijska glavarica pozdravila je fra Stipu i sve okupljene sestre izrazivši dobrodošlicu i radost zbog milosnog susreta u kući koju sestre doživljavaju kao najsvetiju jer je to mjesto gdje su ostvarile svoje prve redovničke korake ušavši u novicijat i položivši zavjete te je zaželjela da ova duhovna obnova bude uvod u milosno vrijeme došašća koje je pred sestrama. Zatim je  uslijedila  zajednička molitva Trećeg časa, nakon koje je započelo predavanje.

Svoje promišljanje o radu fra Stipo je započeo riječima kako se o radu lijepo govori, a loše misli. Napomenuo je kako na rad obično gledamo kao nešto što nam teško pada, nešto što se mora, nešto na što smo zbog grijeha osuđeni. Čak i riječi za rad u brojnim jezicima u svom korijenu znače neku muku. Brojni su mitovi u kojima se rad promatra kao prokletstvo – bogovi stvaraju čovjeka da radi umjesto njih. Osim što je rad muka, istaknuo je i kako je moderni čovjek postao rob rada. U nastavku predavanja, fra Stipo je nastojao odgovoriti na pitanja zašto je rad prokletstvo, kada on može biti blagoslov i što Sveto pismo kaže o radu. Kada razmišljamo o radu u Svetom pismu, ističe kako često prvo pomislimo na to da je rad kazna za grijeh prvih ljudi, no primjećujemo da je zapravo rad prva zadaća koju je Bog dao čovjeku – upravljati vrtom. Također možemo primjetiti i da je u Svetom Pismo prvi radnik Bog – on radi šest dana, on stvara riječju i rukama. Posebno ističe kako moramo primjetiti da je Božji rad povezan s radošću, a ne teškoćom. Bog se divi radu i on stalno radi. Budući da je čovjek stvoren na sliku Božju, on treba raditi kao što i Bog radi. To nije kazna za grijeh, nego sličnost s Bogom, čovjek je na ovome svijetu Božja produžena ruka, sustvaratelj, on svojim radom nastavlja Božji rad. Jedina razlika je u tome što je prije grijeha rad bio radost, a nakon grijeha muka.

No, fra Stipo je napomenuo kako se u Svetom Pismu ne govori samo o radu, nego i o potrebi odmora – čovjek nije osuđen na prokletstvo rada jer zapovijed o poštivanju subote govori da čovjek treba odmarati. Čovjek ne radeći sedmi dan priznaje da radi ono što i Bog radi, priznaje da ovisi o Bogu. Sveto pismo posebno napada zloupotrebu rada pa čak i prema robovima. Također napada i lijenost te na više mjesta kudi lijenog čovjeka. Fra Stipo je istaknuo kako i Novi zavjet ističe važnost rada – sam Isusa je radio,  apostoli su pozvani na radnim mjestima, Pavao govori da živi od rada svojih ruku.

Na kraju predavanja, fra Stipo je donio nekoliko pitanja za promišljanje o shvaćanju rada kod Bogu posvećenih osoba – jesu li doista svi tako radišni kako za sebe vole reći; gdje je snaga  onih koji rade, u želji da budu korisni ili u spoznaji da svojim radom sudjeluju u Božjem stvaranju; bježe li možda pojedini u aktivizam kako bi izbjegli susret sa Bogom i samim sobom; gleda li se na rad dvostrukim podcjenjivanjem gdje se intelektualni rad ne smatra radom, a fizički rad je poniženje; je li rad jedan od načina kako vrednujemo druge i je li rasporedba rada pravedna; sastavni dio rada je  i odmor – znamo li odmarati i diviti se radu i je li naš odmor kvalitetan ili se svodi na spavanje. Na samom kraju, fra Stipo je istaknuo kako je rad važan, ali da se sve ne smije svesti na rad i da se stariji ne bi trebali osjećati beskorisnima jer ne mogu raditi kao nekada te da svakog čovjeka treba poštovati jer je svaki čovjek više od vlastitog rada.

Nakon predavanja, sestre su imale priliku za ispovijed, nakon čega je uslijedilo euharistijsko slavlje. U prigodnoj propovijedi fra Stipo je govorio o iskušenju i iskušavanju koje je Isus stalno doživljavao i koje doživljava svaki čovjek. Svaki čovjek koji nastoji biti dobar nije pošteđen poteškoće i nevolja. Što se više trudi, teže je.

Iskušenje je nešto osobno, nutarnje – svaki je čovjek u kušnji da bude manje dobar, kada gleda kako se ne isplati biti dobar, nego da treba raditi kao i drugi, pita se je li njegov put ispravan. Na svakog dobrog čovjeka, istaknuo je fra Stipo stižu i iskušavanja, koja dolaze od drugih ljudi koji imaju potrebu da stalno propituju nečiju dobrotu. Također je istaknuo kako se ljudi često dive zlu i njegovoj lukavosti, kako nikada ne prepričavamo da je netko učinio nešto dobro, nego samo ono loše. U Evanđelju saduceji su htjeli iskušati Isusa i njegov nauk o uskrsnuću postavivši mu zamku lukavim pitanjem o tome čija će o uskrsnuću biti žena koja je imala sedam muževa. Često se i sami divimo nad tim pitanjem. No Isus nam pokazuje kako se ne trebamo diviti zlu jer zlo nije mudrije od Boga, nije jače od njega. Isus svojim odgovorom saducejima zadivljuje. Na kraju propovijedi, fra Stipo je potaknuo prisutne da ne iskušavaju dobrotu drugih, da postoje ljudi koji su dobri, a da to nismo samo mi te da se ne trebamo diviti zlu i misliti da je ono jače od dobra, jer Isus nam je pokazao da je dobro jače od zla, a i sama činjenica da svijet još nije uništen govori o tome kako je dobro, tj. Bog jači od zla.

Nakon svete mise sudionice duhovne obnove nastavile su radosno druženje okupljene oko obiteljskog stola.

 

s. M. Nikolina Cvitanović, novakinja

 

Galerija slika:

  Vijesti - Sve