Sestra Margareta (Jozica) Prkut Srijeda, 24. 12. 2014.

 Rođena je 18. siječnja 1925. u Kaštel Kambelovcu, u uzornoj katoličkoj obitelji Bartula i Mare rođ. Tadin. Krštena je 28. siječnja 1925., u župskoj crkvi sv. Mihovila.

Iz vremena svog djetinjstva s. Margareta nam svjedoči: ˝Dobro se sjećam iz vremena dok sam bila kod kuće da je u našem mjestu u Kaštel Kambelovcu bila tajna partija, da su četiri mjesna partijca preuzeli upravu crkve. 


Kroz to vrijeme dogodile su se razne nevolje: zapalila se i do temelja izgorjela bratska kuća, zapilo se crkveni gajić (borovina), u župskoj crkvi pokradeno zlato s kipa Gospe Snježne. Mjesni partijci potplatili su remetu da napusti svoju dužnost, pa župnik don Kajo Marović sam mora čistiti crkvu. Župljani u strahu. Kad je moja obitelj vidjela o čemu se radi mi smo preuzeli čišćenje crkve, kićenje i pranje crkvenog rublja. U obitelji smo bili otac, majka i nas dvije sestre. Došao je u našu kuću otac naše s. Miljenke Kapov i rekao mom ocu: ´Žalosno je da je sve spalo na vašu obitelj. Ja i moja tri sina preuzet ćemo zvonjenje.´ Tako su nekoliko godina naše dvije obitelji besplatno imale potpuno na brigu crkvu. Kroz to vrijeme dobila sam želju da idem u samostan, da budem redovnica, a iza mene to je odlučila i s. Miljenka. Držim da je Bog nagradio moju obitelj, i obitelj s. Miljenke, jer su pomogle župniku u nevolji, što smo nas dvije išle u samostan. Naše sestre Služavke Malog Isusa djelovale su i djeluju u našoj župi. U slobodno vrijeme uvijek sam bila u kući časnih sestara. Kad sam župniku don Kaži Sinovčiću i sestrama izrazila želju da idem u samostan sestre su mi predložile da budem s njima u zajednici, jer zbog ratne nesigurnosti odmah nisam mogla odmah poći u kandidaturu u Sarajevu. Otac je predložio da budem u svojoj kući. Tako je i bilo, a svakodnevno sam bila sa sestrama. Nakon dvije godine, 14. kolovoza 1946., pošla sam u samostan. Putovala sam iz Splita parobrodom do Metkovića, a iz Metkovića vlakom za Sarajevo. U kandidaturu me primila časna majka s. Maneta Lučić.˝ Novicijat je započela 14. kolovoza 1947., pod vodstvom magistre s. Genoveve Sobota. Privremene redovničke zavjete je položila 15. kolovoza 1948., u Sarajevu, a doživotne 15. kolovoza 1954.  u Zagrebu.

Nakon položenih privremenih zavjeta dolazi u samostan u Metkoviću, u kojem godinu dana obavlja kućne poslove. Iz Metkovića dolazi u samostan u Omiš, gdje vodi brigu o uređenju crkvenog rublja omiških crkava, i crkava okolnih župa. Iz Omiša odlazi u samostan u Samobor, u kojem od 1951. do 1953. uređuje rublje i izrađuje džempere. Iz Samobora dolazi u samostan u Vrgorac, u kojem ostaje jedanaest godina. Vrši službu sakristanke u župskoj crkvi, šiva jorgane i izrađuje ručni rad za vanjske osobe. Sestra Margareta, o vremenu života  u samostanu u Vrgorcu, svjedoči: ˝Bilo je to teško vrijeme komunizma, i pritiska na svijet. Teško se živjelo. Bila je oskudica. Nas sestre pomagali su ljudi iz susjedne Hercegovine, i donosili nam hrane, pa smo mogle udijeliti i siromašnim obiteljima u mjestu.˝ Godine 1964. ponovno dolazi u samostan u Omišu, u kojem radi kao prva sestra u njezi bolesne djece-osoba s poteškoćama u razvoju, i šiva jorgane. Iz Omiša 1966. dolazi u samostan sv. Ane u Splitu, gdje tri godine vrši službu sakristanke u župskoj crkvi sv. Križa i izrađuje jorgane i madrace za vanjski svijet. Nakon toga godinu dana vrši službu kuharice u zajednici sestara u župi Trilj, te godinu dana dvori starije i bolesne sestre u samostanu u Solinu. Godine 1971. dolazi u Trogir, gdje kroz trinaest godina vrši službu odgovorne sestre u zajednici i službu sakristanke u trogirskoj katedrali, i tumačiteljice u riznici crkvenog blaga u sakristiji. Od 1983. do 1985. vrši službu vratarice u Nadbiskupsko-svećeničku kuću u Splitu. Nakon toga dolazi u samostan na Strožancu, u kojem ostaje do 2007. godine. Radi u dječjem vrtiću, i u slobodno vrijeme s toliko duhovne radosti izrađuje ručne radove, osobito Vilerove goblene Uskrsnuće-Susret Isusa i Marije Magdalene. Imala je prirođeni dar odgajateljice djece u dječjim vrtićima. Prekrasno je pjevala, što je u radu s djecom svim srcem utkala, te imala dar lijepog pripovijedanja priča. Sestra Magareta govoreći o svom radu s djecom nam svjedoči: ˝Osjećala sam rad s djecom u vrtiću kao posebni Božji dar. Ja sam tu djecu voljela, i oni su mene voljeli. Bila sam sretna s djecom, a i djeca sa mnom, jer kud ćeš bolje i ljepše nego nevino dijete. Taj rad s djecom stvarno mi je bio drag. Ja sam bila jedno s njima. Pričala sam im ono što vole, što im je zanimljivo. Kad u pojedinom momentu nisam znala neku priču iz slikovnica i priča, ja bi izmislila priču i  započela riječima: ´Noćas sam sanjala …..´. I izmišljenu priču sam vezla i vezla, sa zanosom i uživljeno nizala slike likova i događaja iz priče, a djeca su raširenih očiju slušala i upijala. Punih šesnaest godina aktivno sam radila u dječjem vrtiću, a i onda kad sam prestala s radom znala sam zamijeniti sestru u vrtiću kad je bila odsutna. Često sam navraćala djeci u vrtić. Kad sam službeno prestala s radom u vrtiću uz apostolat molitve posvetila sam se ručnom radu.˝ Godine 2007. je zatvoren samostan na Strožancu, pa s. Margareta dolazi u samostan na Šinama, gdje izrađuje ručne radove, te vrši apostolat molitve i strpljivog podnošenja bolesti i nemoći.

Kroz redovnički život spremno prihvaća povjerene dužnosti i odgovorno ih vrši, kao volju Božju izraženu preko poglavara. Kao redovnica osjećala se sretnom. Na dan proslave 60. godišnjice zavjeta u Solinu, 15. kolovoza 2008., novinaru za emisiju ˝Stopama vjere˝ na TV Dalmaciju, na upit kako se osjećaja nakon 60. godina života u redovničkim zavjetima, s. Margareta odgovara: ˝Sretna sam u svom zvanju, i kad bi se i sto puta rodila u izboru zvanja izabrala bi zvanje koje živim i danas. Bogu hvala za sve. U redovničkom životu zajedništvo je za mene svetinja. Uvijek nastojim gledati u osobi dobre strane. Tražim one mrvice dobra koje svatko od nas u sebi ima. Tom dobru se veselim i radujem. A uvijek sam se držala molitve. Molitva je glavno što nas drži u samostanu˝, završava svoju divnu ispovijest s. Margareta.

Bila je požrtvovna, radosna i raspoloživa, sestra molitve, reda i rada. Ugodna u zajednici, puna topline i suosjećanja za sestre, za bližnje. Krunica je uvijek bila u njezinoj ruci, molitva u srcu i na usnama. Sva blažena u licu, s neskrivenim osmjehom.

Okrijepljena svetim sakramentima umrla je u devetnici priprave za Božić, 22. prosinca 2014., okružena molitvom i ljubavlju sestrama u samostanu na Šinama. Uvjerene smo da je doživjela oči u oči radosni susret s Uskrslim i proslavljenim Isusom, čiji lik je za života molitvom, ljubavlju i vještim rukama vezla i dozivala.

Pokopana je na Badnji dan na gradskom groblju Lovrinac u Splitu. Euharistijsko slavlje sprovodne sv. mise, s početkom u 12  sati, predvodio je karmelićanin o. Ante Knežević župnik župe Kamen, a uz njega na sprovodu su bila još četvorica svećenika: o. Smiljo Brandić, don Ante Čotić, don Ante Matešan i don Mate Brečić. Na kraju misnog slavlja od s. Margarete se oprostila provincijalka s. Anemarie Radan. Iznijela je njezin životni put i redovničko predanje, zahvalila oo. Karmelićanima na duhovnoj skrbi za s. Margaretu i  na predvođenju euharistijskog slavlja, kao i svim prisutnim svećenicima. Zahvalila je i redovnicama drugih redovničkih zajednica, susjedima sa Strožanca i sa Šina koji su došli na ispraćaj, te mješovitom zboru iz Kaštel Kambelovca koji je predvodio pjevanje pod vodstvom s. Mirte Lišnić. Zahvalila je sestrama u zajednici na Šinama, koje su joj pomagale u bolesti, te svima na molitvi i blizini. Iskrenu sućut sestra provincijalka uputila je rodbini s. Margarete, njezinim dragim nećacima Borisu i Šimi i njihovim obiteljima, koje je ona kroz svoj život pratila molitvom i ljubavlju, a i oni njoj uzvraćali ljubav i zahvalnost.

Draga naša s. Margareta! Gospodin ti bio vječna nagrada. Sretna Ti Božić u rajskoj slavi. Moli za nas, za nova duhovna zvanja i za naše obitelji.

Počivala u miru Božjem

s. Maneta Mijoč

  Vijesti - Sve