U  organizaciji  HKVRPP – a (Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica)   12. i 13. 9. o. g. u  dvorani  samostana sv. Dominka u Splitu, održani su  xxx. Redovnički  dani. Tema susreta  bila je:   „Zauzeto živjeti sadašnjost,  gledati s nadom u budućnost. Put prema drugačijoj prisutnosti redovničkog života u Crkvi i svijetu“. Predavači  su bili don Stjepan Boljkovac, SDB, fra Slavko Slišković, OP i s. Nela Veronika Gašpar, FDC.

Prvo jutro započeto je molitvom trećeg časa. Sve nazočne   pozdravili su splitsko-makarski  nadbiskup  dr Marin Barišić i dubrovački biskup msgr  Mate Uzinić, koji je i predsjednik Vijeća HBK za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života.  Redovnički  tjedan otvorio je  o. Vinko Mamić, karmelićanin i  predsjednik Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica.

Prvo je predavanje održao salezijanac don Stjepan Bolkovac na temu: „Redovnički život kao crkvena prisutnost“. U svom izlaganju spomenuo je  najvažnije crkvene dokumente koji određuju redovništvo.  Podsjetio što je o redovništvu isticao bl. papa Ivan Pavao II., a što papa Franjo kao kardinal Jorge Mario Bergoglio 1994. na sinodi o posvećenom životu. „Redovništvo nije izolirana i rubna stvarnost, već  nešto što se tiče cijele Crkve, posvećeni  život stavlja se u samo srce Crkve.“Današnje društvo očekuje da redovništvo bude u službi čovjeka, ali da ono mora biti i u službi Boga jer da će u protivnom doći do krize redovničkoga identiteta. Istaknuo je da postoje četiri napetosti; između redovničke obitelji i Božjega vjerničkog naroda, između mjesne i sveopće Crkve, između karizmi i potreba svijeta te iskustva pripadanja i mjesta uključivanja. Redovnički život znači uključivanje u Crkvu.  Želja pape Franje je  u Godine posvećenoga života  redovništvo probudi svijet. U Individualizmu i duhovnoj svjetovnosti krije se opasnost da se rasplinu pojedine redovničke karizme.  Prvo prijepodne završilo je misnim slavljem, kojeg je predslavio Msgr Mate Uzinić, biskup dubrovački. On je u propovijedi govorio o redovnicama i redovnicima kao o svjetlu koje osvjetljava svijet i koje se treba osloboditi svih opasnosti. Naglasio je da u redovničkom životu ne smije biti licemjerja vezanog uz ovozemaljske interese poput brige za materijalno, za lagodni život, neživljenje čistoće, uz sve ono što vodi u samo formalno življenje danih zavjeta.

Drugo predavanje na temu „Spoj posvećenog života i poslanja – povijesna perspektiva“ održao je Slavko Slišković, dominikanac i povijesničar.  Ljudi posvećenog života tijekom prošlosti bili su putokaz i korektiv crkvenoga i društvenoga života. Redovništvo tijekom prošlosti nerijetko je spašavalo crkveno pravovjerje, nikada se nije vezalo samo uz jednu državu ili uz jedan narod.  Uspjelo se oduprijeti stavljanju u službu državne politike, pa je dolazilo o do ukinuća pojedinih redova, najpoznatiji primjer je  ukidanje isusovačkog  reda. Redovnici su skinuli sramotu s fizičkog rada koji nije bio cijenjen. Redovnici su pridonijeli napretku obrazovanja, medija, misija, pučkih misija, ljudskih prava, afirmaciji žena. Redovnici su kroz povijest uvijek bili avangarda. Na kraju je konstatirao da u 20. stoljeću postoji nedostatak redovničke inovativnosti te da je redovništvo u cjelokupnosti svojega djelovanja oblikovalo Zapadnu Crkvu.  Slijedila je molitva Večer nje.

Predavanje drugog dana imala je s. Nela  Veronika Gašpar, redovnica Kćeri Božje ljubavi na temu: „Zauzeto živjeti sadašnjost i gledati s nadom u budućnost“.  U redovničkim zajednicama može doći do problema, ako na vodeće osobe predpostave materijalna dobra  čovjeku. Teškoće koje se javljaju kada uprave redovničkih zajednica nameću subraći i susestrama zadaće za koje te osobe nisu osposobljene ili nemaju snage te zadaće obaviti. „Dekretom se ne može ostvariti projekt jer je papir jedno, a osoba drugo“. Redovničke zajednice nisu nastale na afektivnoj razini, pa niti ne mogu dati toplinu i snagu koju može dati obitelj. Ipak i u samostanu može doći do snažnog povezivanja, jer „Motiv redovničkoga života je u tome da je u redovništvo pozvao netko drugi – Bog.“ Odlukom za život u samostanu nije jednostavno prihvatiti da će ti netko drugi planirati budućnost, određivati gdje ćeš živjeti i što raditi. „Ali znamo i to da Bog nikada ne ide izravno, već uvijek preko ljudi što redovnice i redovnici uvijek trebaju imati na umu“ – rekla je dr. Gašpar zaključivši da zajednički život u istom prostoru ne znači da zajednica živi pravo samostansko zajedništvo, već da se zajedništvo gradi jedino Božjim duhom i na način da se osobi ne oduzme individualnost.

Sv. Misu predslavio je splitsko – makarski nadbiskup dr Marin Barišić. S njim su zajedno bili redovnici, a homiliju je održao karmelićanin  Vinko Mamić, predsjednik  HKVRPP –a. Povezao je misli o emociji sa poslanicom sv. Pavla.  Emocionalna inteligencija veoma važna – jer su osjećaji naša pokretačka snaga, pa ih  zato ne treba potiskivati. Emocije  već treba usmjeravati, odgajati da ne pobijede spoznaju. Današnji mladi kao da nisu dovoljno emocionalno inteligentni jer su mnogi o nečemu ovisni.  „Evanđelje daje odgovor i našim redovničkim zajednicama. Ako nemamo osjećaja, proći ćemo pored bolesnika, a 'Samaritanac' će se zaustaviti. Biti drugačiji danas znači pokušati se međusobno razumjeti. U tome ne pomaže inteligencija, već osjećaji koji moraju biti u simetriji s razumom, a razum u simetriji s Bogom“.  O. Mamić zaključio je da duhovni život mora uključivati kategorije razumjeti, prihvatiti, doživljavati.  O. Anto Gavrić, provincijal  Hrvatske dominikanske provincije zahvalio je o. Nadbiskupu na predvođenju sv. mise kao i na cjelokupnoj potpori redovništvu. Također je zahvalio o. Mamiću kojemu uskoro istječe mandat predsjednika Konferencije, na svoj zauzetosti i ljubavi koju je Konferenciji kao predsjednik darivao. Poslije podne slijedio je okrugli stol.

Sudionici okrugloga stola pripovijedali su o osobnim iskustvima ljepota i teškoća redovničkoga života, o očekivanjima izvanjskoga svijeta od redovništa, o tome kako svjedočiti Boga i djelovati u današnjem svijetu brojnih ponuda a da redovništvom ne zavlada svjetovna duhovnost, odnosno da se ne izgubi redovnički identitet utemeljen na neprestanoj povezanosti s Bogom. Liturgijsko pjevanje predvodile su sestre milosrdnice. Redovnički tjedan završio je molitvom časosolova.

Među nazočnim redovnicama bile su i naše sestre iz zajednica u Gradu, kao i obližnjih zajednica. Prisustvovale se prema svojim mogućnostima i obavezama koje su i zajednici imale.