Na poziv zagrebačkog nadbiskupa dr. Antuna Bauera, 1917. godine sestre dolaze u Zagreb u novootvoreno sirotište koje je nazvano "Antunovac" kao zahvala na dobročinitelja. Sirotište je 1946. prekinulo s radom, a djeca su premještena u državne zavode. Slijedeće "1947. godine Ministarstvo socijalne skrbi ponudilo je upravi samostana Antunovac da u bivše dječje prostorije prihvati mentalno zaostalu djecu. Tada je naš samostan postao i Zavod za ovu siromašnu djecu, kojoj će naše sestre posvetiti svoju ljubav i brigu pod upravom civilne osobe…
 
Za razne dužnosti u ovom Zavodu od oko 60-ero djece bilo je zaposleno više sestara sa stručnom spremom kao: učiteljice, medicinske sestre, njegovateljice i druge." Urbanističkom odlukom 1962. godine, određeno je da se samostan "Antunovac" u Maksimiru sruši, a proširi stadion Dinama. Uprava samostana, sestre i kandidatice tada sele u Novu Ves 55 i jednim dijelom na Kraljevec u samostan "Betlehem", gdje je kuća novicijata, a Zavod za mentalno zaostalu djecu u Nazorovu ulicu.

Na području Zagrebačke nadbiskupije, Družba je 1938. otvorila novi samostan u Krašiću gdje su sestre do 1945. držale domaćinsku školu i zabavište za djecu. Svršetkom rata „u svibnju 1945. godine Narodni odbor oduzeo je kuću sestrama.

Sestre su morale napustiti vlastitu kuću, a sa strane vlasti im je rečeno da mogu poći u Zagreb u svoj samostan, ili na župni dvor u Krašiću, koji je iza bombardiranja bio gotovo neupotrebljiv… Bio je to uistinu prst Božji da sestre nisu napustile u tim trenucima Krašić.

Poslije rata preuzele su rad na župi i vjerno služile blaženom kardinalu Alojziju Stepincu kroz devet godina njegova zatočeništva. Također su 1938. godine sestre preuzele rad u župi sv. Jeronima u Zagrebu.  

Nadbiskupski ordinarijat u Đakovu odobrava i pozdravlja osnivane sirotišta, zabavišta i internata u Vinkovcima gdje Družba sestara "Služavki Malog Isusa" 1923. godine otvara polje svoga djelovanja. Sestre su odmah otvorile zabavište za siromašnu djecu, a stari i bolesni našli su u "Marijinom domu" siguran krov i trajno utočište. Kroz taj "samostan samo kroz deset godina sedamsto djece proživjelo je veselo djetinjstvo…ovdje je 1936. g. osnovan i Boskov dom za muško sirotište i konvikt za dječake. Sestre su od brodske imovne općine dobile dvadeset jutara zemlje sa svrhom da je obrađuju, te njezinim plodovima prehranjuju djecu, starice i sebe."


Družba je 1932. otvorila novi samostan u Samoboru gdje sestre vode zabavište za malu djecu, tečaj šivanja za djevojke i sirotište. Godine 1942. primljeno je 15 siromašne djece iz Slovenije. Od komunističke državne vlasti, krajem rata, ukinuto je sirotište i zabavište, a u istu je kuću Gradska općina dala smjestiti ambulantu. Kako sestrama nije bilo moguće otvoriti ubožnicu, godine 1944. u samostan su smjestile i preuzele brigu za tjelesno i duševno hendikepiranu djevojku iz Samobora do njezine smrti. Uz svoje redovite obveze u samostanu sestre su posjećivale stare i bolesne u gradu. Nastupila je potreba za otvaranjem dječjih jaslica kojih nije bilo u gradu, a smatralo se da sestre ne mogu imati toliko vjerskog utjecaja na malu djecu. Sestre su zbog toga nesmetano 1972. godine otvorile jaslice i primile 25 djece bez razlike na vjersku i nacionalnu pripadnost roditelja.

Kada su sestre 1949. godine morale napustiti sve kuće u Bosni i skinuti redovničko odijelo, dosta ih je smješteno u samostane u Hrvatskoj, a neke su našle sklonište u roditeljskim kućama. U tako teškim trenucima "Vrhbosanski ordinarijat je želio pomoći progonjenim sestrama te je svim župnicima u biskupiji uputio molbu da se makar za neko vrijeme u vašoj župi nekako smjesti i zaposli koja sestra." Tadašnja Vrhovna poglavarica č. Majka Flavija Tomšić potražila je savjet Nadbiskupskog stola u Zagrebu. Tako je sestrama bilo dopušteno da u civilnom odijelu rade u privatnim kućama kao pomoćnice u domaćinstvu i kao odgajateljice, zatim u službi njegovateljica u bolnicama, a u crkvenim ustanovama kao sakristanke i domaćice. Sestre, kako bi uzdržavale zajednice, nastavile su kućnu radinost pletenjem rukama i strojevima, pravljenjem jorgana i madraca, šivanjem, izradom crkvenog ruha, izradom božićnog nakita i poljoprivrednim radom. Iako je sestrama onemogućena prvotna briga za napuštene, stare, nejake i siromašne, one ipak pronalaze način djelovanja te posjećuju, njeguju i nose toplu hranu starima, bolesnima i siromašnima. Oko sedamdesetih godina posvećuju se čuvanju djece te otvaraju dječje vrtiće i jaslice, a osamdesetih otvaraju domove za bolesne i starije osobe.
 
Mnoštvo svakodnevnih siromaha i beskućnika, gladnih kruha, pravednosti, zaposlenja, ljudskog dostojanstva, jednostavne utješne riječi i nade, dobivaju svoj svakodnevni obrok kod vratarica naših samostana. Briga za siromahe su naša bitna sastavnica u socijalnoj dimenziji za vez tkanja povijesti Družbe sestara "Služavki malog Isusa".