Jedne večeri za vrijeme večernje molitve u meni se javila pomisao da bih možda i ja mogla poći u samostan. U prvom trenutku to je bila samo ˝prolazna pomisao˝, ali s vremenom se javljala sve češće, bivala sve snažnija i obuzela moje srce. Ali ja sam tek pri kraju prvog razreda srednje škole, što da učinim? Razmišljala sam ovako: čekaju me još tri godine škole i godina dana pripravničkog staža. Nakon što to završim mogu upisati teološki fakultet, koji me privlačio zbog raznih aktivnosti i zaduženja koje sam imala na župi, a ako budem i poslije toga još uvijek željela, poći ću u samostan.

 

Ali, Bog je, čini se, htio drugačije. Želja o redovništvu je u meni sve više rasla i jačala i nisam mogla ne misliti na nju. No, tada su se u meni počela javljati bezbrojna pitanja, a jedno od njih, za mene i najvažnije, je bilo: Je li to što osjećam uistinu Božji poziv? Kako odgonetnuti odgovor na to pitanje?

 

Na moju sreću, nedugo prije toga je moj vjeroučitelj i suradnik na župi odlučio poći na bogosloviju za svećenika. On je bio taj s kojim sam prvim razgovarala i koji mi je pomogao da shvatim i odlučim želim li uistinu u samostan te mi pružio podršku u mome nastojanju od samog početka pa sve do danas. 

 

Moj se život promijenio. Više to nije bila samo škola, moja obitelj i rad na župi već se u još većoj mjeri u meni javljala potreba za molitvom, želja za vremenom provedenim u Božjoj prisutnosti, za samoćom u kojoj bih Bogu izrekla sve lijepo, kao i ono tužno, što sam doživjela, sve ono što me muči, ali mu postavljala i sva moguća pitanja koja su se tada javljala u meni. No, uza sve to, najviše sam Ga molila da mi pokaže pravi put da ispravno odlučim i da mi pomogne da mu se u potpunosti predam kako bih mogla živjeti po Njegovoj volji.

 

Vrijeme je prolazilo… Bilo je lijepih trenutaka, ali i kušnja u kojima sam shvatila koliko sam zapravo slaba, jadna, nemoćna i krhka i zapitala:“ Gospodine, zar nema nikoga boljeg od mene da Ga pozoveš? Ima toliko dobrih i boljih ljudi nego što sam ja, a Ti zoveš mene! Jesam li uistinu toga dostojna?“ Ali On mi je davao snage da sve prebrodim te potpuno osvojio moje srce i odlučila sam: ja idem u samostan!

 

Kako se moj pripravnički staž bližio svome kraju, odlučila sam razgovarati sa svojim župnikom. On je, kada je čuo što smjeram, bio oduševljen i radostan, ali i malo iznenađen iako je rekao da je ˝u dubini duše pretpostavljao o čemu se radi˝. On mi je dao svoju podršku, ali i još više od toga! Odmah je pronašao broj i zvao u samostan Sestara služavki maloga Isusa, koje sam izabrala da im se pridružim, da se raspita o uvjetima i proceduri. Naposljetku se dogovorio sa sestrama kako bi najbolje bilo da sama dođem tamo te čujem i vidim sve što me zanima. On me je i prvi puta odveo tamo, a sestre su nas lijepo primile i uputile u sve što trebamo znati. Meni se sve jako svidjelo i shvatila sam da ja to definitivno hoću.

 

Roditeljima zasigurno nije bilo lako, ali mi nisu ništa prigovarali. Konačno, uvijek su nam (sestri, bratu i meni) govorili da će ono što sami odaberemo u svom životu poštivati i pomoći nam da u tome uspijemo. I od srca sam im zahvalna na tome kao i na svemu što su učinili kako bih mogla biti to što jesam jer bez njih sigurno ne bih uspjela.

 

I sada se nalazim u kandidaturi samostana Sestara služavki maloga Isusa i započinjem novo poglavlje svoga života. Odlučila sam svoje srce predati Gospodinu i slijediti Ga dokle god On hoće. Hoditi Njegovim stazama je lijepo, ali i na njima se ponekad nađe trnja. No, vjerujem da će mi on pomoći i dati mi snage te me učvrstiti u vjeri i usavršiti moju ljubav da Ga mogu slijediti i živjeti po Njegovim zapovijedima. 

 

Jer: Evo me, Gospodine! Čini sa mnom što hoćeš! Tvoja sam!