Znao si da bih rado ostala,
molila sam Te, ali Ti si mi otvorio put
i naložio: "Idi!"
Pitala sam Te:
"Kako ću? Nikog ne poznajem…
Da si barem rekao drugačije
i dao drugu mogućnost.
Samo petnaest mojih godina!
Zar nije prerano…?"
"Idi!  Ta i ptice bacaju mlade iz gnijezda."
Čuo si moje snažne
otkucaje srca – sjećaš se?
… a rado bih ostala
na tom grumenu zemlje!
I kako ću bez mame, tate
braće, sestre i najmlađeg Ivice?!
Časne su ti pisale!
Onda ideš li, je li? – upitaše me.
… a … ići ću za mjesec dana
(u sebi: možda i ne!),
hajdemo dovršiti posao.
Odjednom,
vrijeme me ponijelo
u nove daljine,
gdje tuđi mi postaše ukućani,
a strankinje sestre,
gdje zapovijed Ljubavi
svima je zakon.
… i gdje nitko nije samo moj,
niti ja samo njegova.
…gdje samo ponekad
zaiskre suze moje neisplakane
na prvom rastanku.