Na mjesnom groblju u Tijarici 12. srpnja 2015. na vječni počinak ispraćena je Anđa Pervan, majka naše sestre Terezije Pervan. U nazočnosti rodbine, mnoštva prijatelja i znanaca te 10-ak svećenika i 50 -ak časnih sestara, misu i obred je predslavio don Ivan Ćubelić. U svojoj propovijedi don Ivan, koji je dobro poznavao pokojnicu, istaknuo je da je Anđa bila dobra vjernica. Osim što je živjela po sakramentima vjere, uvelike je pridonosila i crkvi svojim angažmanom kao laik, a posebno što je odgojila kćerku koja je postala časna sestra, reda sestara Služavki Maloga Isusa. 

„Naša Anđa je imala rajski osmjeh koji je pružao nadu, njezine su oči zračile blagošću i svaki je susret s njom bio u miru i s blagoslovom. Bila je draga žena, što se i vidi po mnoštvu koje ju je došlo ispratiti na njen posljednji počinak, dodao je don Ivan, čija je tema propovijedi bila dva rođendana koja svaki čovjek ima, jedan kad se rodi (za zemaljski život) i drugi kad umre (za zagrobni život, u iščekivanju uskrsnuća). Misu i obred je popratio zbor časnih sestara Služavki Maloga Isusa uz pratnju na harmoniju s. Maksencije Midenjak, a poslanicu je čitala č. s. Antonija Matić, reda Sestara Dominikanki iz Zagreba, inače nećakinja pokojnice.

Anđa Pervan je rođena 22. srpnja 1933. u Tijarici. Iako je odrasla i živjela na škrtoj zemlji, bila je veoma plemenita, dostojanstvena u davanju i primanju. Odmalena je odgajena u krćanskom duhu, od pobožnih i vrijednih roditelja Lucije i Filipa Vuko, koji su joj usadili uvjerenje da je život svetinja satkana od radosti i boli i da je za izgradnju karaktera potrebno mnogo trpjeti, za što ima uporište u Isusu Kristu. Njezina pobožnost, posebno  štovanje Blažene Djevice Marije pokazala je i svoje vidljive znakove. Naime, njezina treća, od ukupno četiri kćeri koje je u 50-godišnjem braku s mužem Markom rodila, rođena je 15. kolovoza, na dan Velike Gospe, prve samostalne korake načinila godinu dana poslije, 8. rujna na Malu Gospu, i kao vrhunac svega to njezini treće dijete je postala zaručnicom Isusa Krista, časna sestra Služavki Maloga Isusa. Anđa je bila preponosna, kao da su se sve njezine želje ostvarile pa je tako od tog jednog davnog utorka, milosnog dana ulaska svoje kćerke, danas s.Terezije Pervan, u samostan, svaki sljedeći utorak naovamo postila i izricala posebne molitve. Za sve dobro je zahvaljivala Bogu, za sve zapreke na svom putu nije krivila nikog doli „tako mora biti jer je potrebno trpjeti“. Uvijek vedra u susretu s ljudima, i onima s titulama i onima s posebnim potrebama, prepuna mudrih savjeta mlađima i blagog pogleda koji je ulijevao nadu. Život ju nije štedio, kao ni mnoge s tog dalmatinskog krša na kojem je rođena i živjela, no za sve je zahvaljivala Bogu koji ju je stvorio. Bila je jednostavna u željama i zbog toga tako silna. Iza sebe je ostavila brojno potomstvo, koje je zadužila da slijede njezinu jednostavnost i dostojanstvo. Znala je ona za čuvene riječi Majke Trezije kako je čovjeku najteže vratiti dosojanstvo, a najlakše ga je nahraniti. Nikada se Anđa nije htjela odvojiti od zemlje i kraja u kojem je rođena. Svoj krug života je spojila u svojoj Tijarici. Ne znamo je li Anđa za života uspjela ostvariti sve svoje želje, u svojoj skromnosti to nikom nije rekla, no jednu ipak nije. Shrvana teškom bolešću svoga tijela, morala je napustiti udobnost  vlastitoga doma i otići u bolnicu. Ona, koja je cijeli život izbjegavala liječnike, lijekove, bolnice, smatrajaući da treba imati samo jak duh i ne prepustiti se, koja se smijala životu, slavila ga jer je od Boga dan, napustila je ovozemaljski  život u bolničkoj ustanovi 10. srpnja 2015. 

Među brojnim sućitima koje su upućene obitelji za nenadoknadiv gubitak njihove voljene Anđe izdvajamo nekoliko rečenica iz Pisma majci koje je napisala njezina kćerka Milenka.

Draga mama,

jednom davno si mi rekla:“Kad umrem, na mom pogrebu pivajte i nešto lipo reci ili napiši“. Odgovorila sam ti:“Nego kako, još ću i zaplesati“. Nasmijala si se, smijale smo se jer sam znala da je to daleko, i možda nemoguće. Ali, dogodilo se. Danas drhtim ovdje uz tvoj odar, uz agoniju svijeća i ne mogu ti ispuniti obje želje. Moram te iznevjeriti jednostavno zato što me boli. Ne mogu ti se požaliti na bol jer me više ne možeš čuti i odgovoriti mi poznatom rečenicom – Dijete moje, progutaj to u sebi, neće ti ništa biti jer u životu treba trpjeti kao i Isus. Tada, u svojoj površnosti, nisam mogla prihvatiti tvoje riječi jer si ti i odveć radosna bila da bi te to određivalo. Tvoje posljednje ovozemaljske dane obilježila je upravo ta patnja o kojoj si nekada govorila. No mi djeca u svojoj sebičnosti ne možemo prihvatiti da su nam majke smrtne, želimo tu jedinu bezuvjetnu ljubav sačuvati zauvijek uza se. Nisi voljela liječnike i bolnice, a svoju si patnju završila baš u bolničkom krevetu i posljednje ruke koje su dotaknule tvoje živo tijelo bile su ruke neke meni nepoznate mediscinske sestre ili liječnika. Otišla si u vječnost bez mahanja i zbogom, kao što si često činila kad sam te napuštala. Imala si osmjeh djevojčice, plavi pogled koji smiruje i pruža nadu; i ruke koje su htjele biti nježne, ali ih je život prerano iscrpio. Sada znam, majko, da je život dar i sve ono što si govorila. Moja kći i tvoja 18-godišnja unuka Lucija milujući tvoje lice na bolničkom krevetu položila je ispit zrelosti rečenicom- Bako, ne boj se, ideš u bolji život nego koji mi živimo, Isusa si voljela, njemu si se molila. Hvala ti, majko, za darovan život. Zbogom, mila moja i mirno počivaj na ovoj zemlji, u ovom mjestu iz kojeg nikada nisi htjela otići.

  Zauvijek tvoja kći Milenka